Savremena latinoamerička poezija (I)

Kada govorimo o špansko-američkoj poeziji, prvo ime koje izađe ili jedno od prvih nesumnjivo je njegovo ime Ruben Dario, s kim je Modernizam, ali postoji špansko-američka poezija izvan ove ili Joséa Hernándeza, drugog velikog pjesnika.

Između ostalih ističu se sljedeći glasovi: Gabriela Mistral, Jose Marti, Pablo Neruda, Octavio Paz, Cesar Vallejo y Vicente Huidobro. U ovom ćemo članku govoriti o prva tri, a u onom koji će biti objavljen sutra o posljednja tri. Ako volite poeziju, tačnije dobru poeziju, nemojte prestati čitati ono što dolazi.

Gabriela Mistral

Gabriela Mistral, ili što je isto, Lucia Godoy Bila je jedan od pjesnika tog vremena koji je svojom poezijom pokušavao otkriti realizam, svakodnevnu stvarnost, također sklanjajući se u intimu.

Gabriela, koja je 1945. godine bila Nobelova nagrada za književnost, napisala je "Soneti smrti", jedno od njegovih najboljih i najrelevantnijih djela. Inspirisan je samoubistvo Romelio Ureta, njegova stara ljubav. A prvi sonet ide ovako:

Iz smrznute niše u koju su vas smjestili muškarci,
Spustiću vas u skromnu i sunčanu zemlju.
Da muškarci nisu morali zaspati u njemu,
i da moramo sanjati na istom jastuku.

Položiću te na sunčanu zemlju sa
slatkoća majke usnulom sinu,
a zemlja mora postati mekoća kolijevke
po primanju vašeg tijela kao bolnog djeteta.

Tada ću posuti prljavštinu i ružinu prašinu,
i u plavičastoj i svijetloj mjesečevoj prašini,
lagana iznutrica će biti zatvorena.

Otići ću pjevajući svoje predivne osvete,
Jer tom skrivenom časniku ruka br
sići će da ospori vašu šaku kostiju!

Jose Marti

Kubanski José Marti imao je poeziju kao iskreni način komunikacije, koji se manifestovao na formalni način kroz jednostavno i svakodnevno. Pjesnik se identificira u "Jednostavni stihovi" svojom poezijom, jer je u njoj predstavio i oblikovao svoju dušu kakva je bila. Kada piše ove stihove, otkriva se: jedinica sastavljena od različitih i suprotnih elemenata, kao što se događa kada imenuje "Slabost jelena" ispred "Snaga čelika". Takođe odražava osjećaje poput solidarnosti i ukidanja nezadovoljstva:

Uzgajajte bijelu ružu
u junu poput januara
Za iskrenog prijatelja
koji mi pruža svoju iskrenu ruku.

I za okrutnost koja me otkida
srce s kojim živim,
Uzgoj čička ili koprive;
Uzgajam bijelu ružu.

Pablo Neruda

Ne znam koliko sam puta pisao o ovom autoru, ali ne umaram se. Neruda je bilo i uvijek će biti jedno od velikih imena u svjetskoj poeziji, ne samo u Latinskoj Americi. Samo imenovanjem svog rada "Dvadeset ljubavnih pjesama i očajna pjesma", objavljeno 1924., kažemo sve ... I nedostajalo bi mi redova da objavim sve što zaslužuje da ga pročita ovaj autor. Ali bit ću kratak, ili ću barem pokušati biti:

Da me čuješ
moje reči
ponekad postanu mršavi
poput otisaka galebova na plažama.

Ogrlica, pijana zvečka
za ruke meke poput grožđa.

I gledam svoje riječi izdaleka.
Oni su više od mojih.
Penju se u mojim starim bolovima poput bršljana.

Ovako se penju po vlažnim zidovima.
Ti si krivac za ovu krvavu igru.

Bježe iz moje mračne jazbine.
Sve popunjavaš, sve popunjavaš.

Prije vas naselili su usamljenost koju zauzimate,
i oni su naviknutiji na moju tugu nego vi.
Sada želim da kažu ono što želim da vam kažem
tako da ih možete čuti onako kako ja želim da i vi mene čujete.

Mučni vjetar ih i dalje vuče.
Uragani snova ponekad ih još uvijek sruše.
Čuješ druge glasove u mom bolnom glasu.
Suze starih usta, krv starih molbi.
Voli me, partneru. Ne ostavljaj me. Prati me
Prati me, partneru, u tom valu vala.

Ali moje riječi prljaju vašu ljubav.
Zauzimaš sve, zauzimaš sve.

Od svih njih radim beskonačnu ogrlicu
za vaše bijele ruke, mekane poput grožđa.

Ako vam se svidio i uživali ste čitati ovaj članak koliko i ja, napisavši ga, ne propustite drugi dio koji će biti objavljen sutra, u četvrtak. U njemu ćemo ukratko razgovarati o Octaviu Pazu, Césaru Valleju i Vicenteu Huidobrou.