Govoriti o Španiji znači nedvosmisleno se pozivati na kolijevku dobre literature, a ako se obratimo njenim tvorcima, Miguel de Unamuno se među njima ističe širokim zaslugama. Ovaj pisac iz Bilbaa rođen 1864. godine u svojoj je krvi obilježen zvijezdom slova i filozofije, vrlo duboko.
Unamuno je započeo svoju književnu karijeru 31 godinu nakon što se rodio, svojim radom Mir u ratu (1895). Kritičari su ga primili s pohvalama zbog oštrine njegovih tekstova i čvrstoće govora. Istom snagom kojom su mu slova prolazila kroz vene, obrazovni poziv preplavio se, predajući jezik i istoriju njegova strast.
Unamuno, između politike, kontroverzi i pisama
Miguel de Unamuno nije bio stran političkim događajima u svojoj zemlji, njegova ličnost je to spriječila, kao i njegova uvjerenja. Iz tog je razloga bio član Španjolske socijalističke radničke partije (PSOE) tri godine (1894-1897).
U stranci je izrazio svoje ideale i misli, dobro definiranim linijama koje su ga kasnije koštale razrješenja rektorskog položaja, stavljanja u zatvor i kasnijeg progonstva. Sve ovo, u početku, da bi izrazio podršku saveznicima 1914. (to ga je koštalo mjesta rektora). Tada je 1920. pisac u publikaciji govorio protiv kralja Alfonsa XIII (zbog čega je uhapšen).
Konačno, 1924. godine Primo de Rivera, diktator, prognao je Unamuna. Isprva je mandat bio da se pisac pošalje na Kanarska ostrva, ali Unamuno je otišao u Francusku. Takva je bila odlučnost i potencijal pisma i razmišljanje pisca da režim nije mogao podnijeti njegovo prisustvo i pokušao ga je otjerati.
Plodno djelo čak i u nedaćama
Unatoč svemu što se dogodilo, Unamuno nije prestao stvarati i proizvoditi. Njegova kreativnost, baš kao i Lope de Vega, bila je neumorna. Istaknite se među njihovim kreacijama Magla (1914), Ogledalo smrti (1913), Tulio Montalban (1920), sve to vrijedi pročitati da biste naučili.
Ni probe mu nisu bile strane, blistajući među njima Život Don Kihota i Sancha (1905) y Kroz zemlje Portugala i Španije (1911). Poezija mu je također prijala i u ovom se žanru ističu Teresa. Rime nepoznatog pjesnika (1924) y Prognaničke balade (1928). Takođe je pisao pozorište, bitak Sfinga (1898) y Drugi (1932) dva najvažnija teksta.
To su, dakle, Unamunova djela, sam njegov život, nasljeđe koje nam omogućava da potvrdimo da je on pisac istorije.