Luis de Góngora. Godišnjica njegove smrti. 6 odabranih soneta

Luis de Góngora. Portret Velázqueza.

Luis de Gongora je, bez obzira na pojedine ukuse u poeziji svakog od njih, pjesnik najoriginalniji i najuticajniji zlatnog doba Španskog, gdje je bila takva koncentracija izvornih i utjecajnih pjesnika. Danas je nova godišnjica smrti ovog besmrtnog čovjeka iz Cordobe zauvijek u njegovom djelu toga zamršen jezik, pun hiperbole, simbolike i kultulizma, perifraze i gotovo nemogućih struktura. Da vas podsjetim, ovo je a izbor nekih svojih soneti.

Luis de Góngora i ja

Morate to priznati. Ko čita Gongoru i razumije ga (ili misli da razumije) prvi put je privilegovana osoba. Ni u najnežnijem djetinjstvo školarče, kad prvi put pročitate (ili pokušate pročitati) basnu o Polifem i Galateja, ne sada na točki pola veka Uspio sam pratiti dobrog Don Luisa. Tu se također krije atrakcija lepota njegovog udara nas i to twist a lenguaje koje je malo ljudi znalo kombinirati poput ovog univerzalnog kordovanskog pjesnika.

I, na kraju, istina je da ostaješ s njim dijalektički dvoboj i gorčina bez premca kakav ste imali s drugim čudovištem njegovog kalibra, iako pričljivijim kao što je bio Don Francis Quevedo. Ali i činjenicom da je don Miguel de Cervantes hvalio ga do beskraja. S očima koje starost daje i još toliko čitanja, pogledajte sada Gongora Ostaje a izazov, ali njegov virtuoznost sa riječima.

6 soneta

Dok se takmičite sa svojom kosom

Dok se natječete sa svojom kosom,
uzalud zasjano izgarano zlato;
dok s prezirom nasred ravnice
pogledaj svoje bijelo čelo prekrasni lilio;
dok na svaku usnu, da je uhvatim,
slijedi više očiju nego rani karanfil;
i dok trijumfira s bujnim prezirom
od sjajnog kristala vaš nježni vrat;
uživa u vratu, kosi, usnama i čelu,
prije onoga što je bilo u vašem zlatnom dobu
zlato, lilij, karanfil, sjajni kristal,
ne samo u srebru ili violi krnji
okreće se, ali vi i to zajedno
na tlu, u dimu, u prašini, u sjeni, ni u čemu.

U Cordobu

O visoki zid, o okrunjene kule
Čast, veličanstvo, galantnost!
O velika rijeko, veliki kralju Andaluzije,
Plemenitog pijeska, jer nije zlatno!
O plodna ravnica, o uzdignute planine,
To privilegira nebo i pozlaćuje dan!
O uvijek slavna moja domovino,
Koliko za perje, toliko i za mačeve! Ako je među tim ruševinama i plijenom
To obogaćuje Genil i Dauro kupke
Tvoje sjećanje nije bila moja hrana,

Nikad ne zaslužujem moje odsutne oči
Pogledajte svoj zid, svoje kule i svoju rijeku,
Tvoje ravnice i planine, o domovino, o cvijete Španije!

Na ljubomoru

Ma magle najmirnije države,
Pakleni bijes, zlu rođena zmija!
Oh, otrovni skriveni poskok
Od zelene livade do mirisnih njedra!

Oh među nektarom otrova smrtne ljubavi,
Da u kristalnoj čaši oduzmete život!
Mače na meni s kosom,
Iz ljubavne tvrde kočne ostruge!

O revnost, vječne milosti krvnika!
Vrati se na tužno mjesto gdje si bio,
Ili u kraljevstvo (ako se tu uklapate) straha;

Ali tamo se nećete uklopiti, jer bilo je toliko toga
Da jedeš sebe i da ne dovršiš,
Sigurno si veći od samog pakla.

U Quevedo

Španski Anacreon, nema nikoga da te zaustavi,
Ne recite s velikom ljubaznošću,
Da, pošto su vam noge od elegije,
Da je vaša mekoća napravljena od sirupa.

Nećete li oponašati Terentian Lope,
Nego Bellerophonu svaki dan
O klompama strip poezije
Nosi ostruge i daje mu galop?

S posebnom pažnjom vaše želje
Kažu da žele prevesti na grčki
Tvoje oči nisu to pogledale.

Posudi ih malo na moje slijepo oko,
Jer na svjetlost sam iznio određene lijene stihove,
I kasnije ćete razumjeti bilo koji gregüesco.

Već ljubim kristalno čiste ruke

Već ljubim kristalno čiste ruke,
već me veže za bijeli i glatki vrat,
već širi tu kosu po sebi
šta je ljubav crpila iz zlata svojih rudnika,

već provaljuje u one fine bisere
slatke riječi hiljadu bez zasluga,
već hvatajući svaku prelijepu usnu
ljubičaste ruže bez straha od trnja,

Bio sam, o, čisto zavidno sunce,
kad me tvoja svjetlost ozlijedi,
ubio mi je slavu i sreća mi je ponestala.

Ako nebo više nije manje moćno,
jer oni vašem ne daju više dosadnosti,
Prokletstvo, poput tvog sina, dao bih ti smrt.

Natpis za grobnicu Dominica Greca

U elegantnom je obliku, oh hodočasniče,
blistavog tvrdog ključa od porfira,
četka poriče mekši svijet,
koji su duhu davali duh, a lanu život.

Njegovo ime, još više oduzima dah dino
da se u pakete slave uklapa,
polje ilustrira iz tog grobnog mermera:
osveti mu se i nastavi svojim putem.

Grk laže. Naslijeđena priroda
Umjetnost; i Umjetnost, studija; Iris, boje;
Feb, svjetla - ako nisu sjene, Morpheus -.

Toliko urne, uprkos tvrdoći,
suze piju, a koliko znoja miriše
Pogrebna kora drveta Sabeo.


Sadržaj članka pridržava se naših principa urednička etika. Da biste prijavili grešku, kliknite ovdje.

Budite prvi koji komentarišete

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

*

*

  1. Za podatke odgovoran: Miguel Ángel Gatón
  2. Svrha podataka: Kontrola neželjene pošte, upravljanje komentarima.
  3. Legitimacija: Vaš pristanak
  4. Komunikacija podataka: Podaci se neće dostavljati trećim stranama, osim po zakonskoj obavezi.
  5. Pohrana podataka: Baza podataka koju hostuje Occentus Networks (EU)
  6. Prava: U bilo kojem trenutku možete ograničiti, oporaviti i izbrisati svoje podatke.