Fotografija: Joan Margarit web stranica.
Joan Margaret upravo osvojio Nagrada Cervantes 2019. Za ovo je pripala najvažnija književna nagrada na španskom jeziku, obdarena sa 125.000 eura Katalonski pjesnik koji je svoja djela kultivirao na oba jezika, kao standardni nosilac kulturne povezanosti izvan svake ideologije. Ovo su 4 njegove pjesme kako bi ga upoznao, pročitajte ili ponovo otkrijte.
Joan Margaret
Joan Margarit i Consarnau rođena je u Sanahuja, Lleida, 11. maja 1938. To je pjesnik, arhitekta i profesor već u penziji sa Politehničkog univerziteta u Barseloni. Kao pjesnik počeo objavljivati na španskom jeziku još 60-ih sa Pjesme samo za hor muškarca. I to nije ponovio tek deset godina kasnije sa Hronika. Nekoliko godina kasnije počeo je objavljivati na katalonskom. Da li je on sam prevodilac svog djela na španski, premda i u jedno ili u drugo piše nejasno. Prošle godine objavio je svoje memoare: Da biste imali kuću, morate dobiti rat.
En 2008 Joan Margarit je bila Nacionalna nagrada za poeziju i takođe Državna nagrada za književnost Katalonskog generaliteta. I u 2013 takođe osvojio nagradu Pjesnici latinskog svijeta Víctor Sandovaliz Meksika. Ova Servantesova nagrada kruniše njegovu karijeru, koja je ujedno i karijera jedan od najčitanijih savremenih pjesnika na španskom
Antologija koju treba pročitati je ona Sve pjesme (1975-2015). Ja sam izabrao ovo četvero.
4 pjesama
Četiri ujutro
Prvi pas zavija i to odmah
odjek je u dvorištu, drugi odjekuju
istovremeno u jednoj kori,
grub i bez ritma.
Laju, njuške prema nebu.
Odakle dolazite, psi? Šta sutra
dočarati lajanje noći?
Čujem kako laješ na san moje kćeri
sa palete, okružen izmetom
kojim označavate teritoriju
uličica, terasa, otvorenih prostora.
Kao što sam i radio
sa svojim pjesmama, odakle zavijam
i ja obilježavam teritorij smrti.
Pismo
Uvijek si gledao unaprijed
kao da je more tu. Vi ste stvorili
na taj način kretanje valova
vanzemaljski i mitski na nekoj plaži.
Ujedinila nas je opasna sila
koja ljubavi daje usamljenost.
I dalje mi drhte prsti,
neprimetno ovaj rad.
Napušteni put između tebe i mene,
prekriven slovima, mrtvim lišćem.
Ali znam da put nastavlja.
Ako položim ruku na mali zavežljaj,
Osjećam kako ti leži na leđima.
Nekad ste slušali napred
kao da je more tamo, već preobraženo
umornim, promuklim i toplim glasom.
Još nas malo spaja: samo drhtanje
ovog finog papira između prstiju.
Čekanje
Nedostaje vam toliko stvari.
Tako dani ispunjavaju
trenutci čekanja na vaše ruke,
da nedostaju tvoje male ruke,
da su moju uzeli toliko puta.
Moramo se naviknuti na vaše odsustvo.
Leto je već prošlo bez vaših očiju
a more će se također morati naviknuti na to.
Vaša ulica, još dugo,
čekat će ispred vaših vrata,
sa strpljenjem, vaši koraci.
Nikada se nećete umoriti od čekanja:
niko ne zna čekati kao ulica.
I ova volja me ispunjava
da me dodiruješ i da me gledaš,
ti mi reci šta da radim sa svojim životom,
Kako dani prolaze, sa kišom ili plavim nebom,
već organizuje usamljenost.
Farovi noću
Pokušavam da te zavedem u prošlosti.
Ruke na volan i ovo svetlo
iz noćnog kluba na kontrolnoj ploči
-zimske fantazije- pleši s tobom.
Iza mene baš poput velikog kamiona
sutra puca svjetla.
Niko to ne vozi i ne pretiče me,
ali sada ti i ja putujemo zajedno
a auto mogu biti dva konja
od šezdesetih do Pariza.
"Je ne regrette rien" pjeva Edith Piaf.
Ispod prozora ulazi noć
hladno od autoputa i prošlosti
brzo prilazi frontalno:
prekriži me i oslijepi bez spuštanja svjetla.