Víctor del Árbol, nagrada Nadal za 2016. uoči gotovo svega.
Privilegirani smo što danas imamo na našem blogu sa Victor of the Tree, Barcelona, 1968, pobjednik Nadalova nagrada 2016 por Uoči gotovo svega, Chevalier des Arts et des Lettres za Vladu Francuske Republike, autor bestselera kao što je Milion kapi o Tuga samuraja.
Víctor del Árbol čini kriminalistički roman nečim više od žanra. Svaka njihova priča je drugačija, kreće od nule, ništa nije predvidljivo. Nijedan od njegovih romana za vas ne priprema sljedeći. Iznenađujuće, uzbudljivo od onih pisaca koji čitatelja prikvače, koji mu onemogućavaju da bira između njihovih djela, jer je svako ostavio dubok trag u njegovom sjećanju.
Actualidad Literatura: Uvek kažete da je vaša strast za književnošću počela u detinjstvu, u biblioteci vašeg komšiluka u Barseloni, gde vas je majka ostavila sa braćom dok je išla na posao: koja je to knjiga zbog koje ste pomislili "Kad porastem gore hoću da budem pisac"?
Victor of the Tree: U svakoj je fazi postojala druga, a neki od njih su nadilazili generacijske trenutke da bi ostali vjerni pratioci do kraja mog života. Od onih stripova klasika koji su od djetinjstva prilagođeni Coetzeeu, prodrli su mi knjige i autori poput Steinbecka, Faulknera, Fietzcheralda, Dostojevskog, Delibesa, Matutea, Mallarméa, Lopea ... Camusov Stranac obilježio me, kao i Max Aubov Gavranov rukopis, Jedan Sto godina samoće - García Marquez, Hombres del Maíz - Miguel Ángel Asturias ... Da li je postojala konačna, ne znam. Svi su me pozivali da probam. Iz emocionalnih razloga sjećam se jednog važnog: "Requiem za španskog seljaka" RJ Sendera. Bila je to nagrada za moju prvu književnu nagradu (u dobi od petnaest godina) i u vrlo specifičnom trenutku adolescencije shvatila sam puno kada sam otkrila „De Profundis“ Oscara Wildea. Svoje prve korake započeo sam oduševljen Istorijom i bilo me inspirativno čitati knjige Paula Prestona i Hugha Thomasa o španskom građanskom ratu ili Kroniku Indije Bartolomea de las Casasa. Sjajno sam se zabavljao s Folletovim knjigama kada još nisam napisao Stupove zemlje, s Vozquezom Figueroom i njegovim Tuarezima, s Marséom i njegova Posljednja popodneva s Teresom ... U svakom slučaju, stanimo sada.
AL: Chevalier des Arts et des lettres 2017. Nagradu dijelite s drugim slavnim Španjolcima, poput Carmen Maure, koja je dio svoje velike profesionalne karijere razvila na francuskim pozornicama, ili Artura Péreza Revertea, i osobama stasa nedavno roman u književnosti, Bob Dylan, ili da nabrojimo nekoliko Maryl Streep, Clint Eastwooda, Shakire, Carlosa Vivesa ... Da li je Victor del Arbol moderan u Francuskoj, jednom od najvećih tržišta za žanr crnaca? Šta ova nagrada znači u vašoj profesionalnoj karijeri?
VDA: Ne volim da mislim da sam modni pisac u Francuskoj jer moda prolazi i pretpostavljam da svi koji se tome posvećujemo volju da izdržimo. Suprotno tome, ono što me raduje je vidjeti da neki od mojih djela postaju dijelom onoga što nazivamo "pozadinskim bibliotekama" i da ih uprkos godinama nastavljaju čitati. Čini mi se da je važno da se knjiga može čitati izvan vremena u kojem je napisana i da još uvijek vrijedi. To ih čini klasikom.
Volio bih vjerovati da će me imenovanje Chevalier des Arts et lettres od strane francuske vlade učiniti boljim piscem, ali bojim se da to nije slučaj. Prihvatio sam ovo priznanje s velikom srećom, ali znajući da mišljenje drugih i moje osobe nisu nužno u skladu. Imena mojih prethodnika koje citirate govore sama za sebe putanju i slučajnost do koje sam još uvijek daleko. Ali naravno, to je poticaj da i dalje pokušavate. Mali dio mene koji ne mogu ugušiti želio bi da ovo prestižno priznanje malo omekša put kod kuće, ali nisam ni u kakvim iluzijama. Moramo nastaviti.
AL: Pisci miješaju i centrifugiraju svoja sjećanja i priče koje su čuli kako bi stvorili likove i situacije, vašu staru profesiju, vaše iskustvo na Mossosu, da li vam je to ikada bilo inspiracija?
VDA: Fabulacija iz ličnog pamćenja je tema na kojoj se temelji ono što pišem. Korijen svega je tu, između nabora prošlosti koji nadahnjuje, rekreira, deformiše i ponovo otkriva sebe. Vitalno iskustvo kao Mosso dio je te magme sjećanja i iskustava. Tu je, između stranica, na manje-više očigledan način, čak i meni. Moji strahovi, moja otkrića, moja razočaranja i moje divljenje. Dio mog života.
AL: Žanr crnaca, ali za razliku od većine autora žanra, ne postoji lik koji se ponavlja, oni se ne nastavljaju, mislite li na nekoga ko će u budućnosti ponovo glumiti u nekoj od vaših priča ili će svaka od njih početi od nule?
VDA: Možda će jednog dana doći neki da ostanu, ali do sada nisam osjećao tu potrebu. Ona bi trebala biti nezaboravan lik, sposoban pokazati sve svoje aspekte i svoju evoluciju tokom godina, kao što to, na primjer, može učiniti Petra Delicado iz moje divljene Alicia G. Bartlett.
AL: Mnogo sjajnih trenutaka koji pokreću i cementiraju vašu profesionalnu karijeru, poput uspjeha u Francuskoj Tuga samuraja, ili Nadalova nagrada za Uoči gotovo svega. Koji su posebni trenuci vaše profesionalne karijere za vas, kao pisca i kao osobu? Oni koje ćete reći svojim unucima.
VDA: Prvi put sam u knjižarama vidio svoj roman ("El Peso de los Muertos"), naslovnicu La Vanguardia u Sant Jordiju u kojoj se pojavio zajedno s Juanom Marséom, jednim od mojih referentnih autora, cigaretu iz koje sam pušio rano ujutro na plazi nakon ceremonije Nadala i ostajući sam razmišljajući o svom djetinjstvu, braći. Ali, iznad svega, mislim da ću reći svojoj unuci da će najbolje tek doći, i to će biti istina.
Iznad kiše, najnoviji roman Víctora del Árbola u izdanju Destino.
AL: Vaša najnovija knjiga Iznad kiše, objavljena 2017. godine, postoji li već sljedeći projekt? Jeste li jedan od onih koji započinju sljedeći roman čim završi prethodni ili vam treba vremena za kreativnu regeneraciju?
VDA: Puštam vrijeme da prolazi, iako ideje ne dolaze ili izlaze automatski. To je kreativan proces i ne kontroliram ga uvijek. Ponekad dok pišem ima navala na druge teritorije koji me nadahnjuju, napravim neke bilješke i spremim ih da kasnije sazriju. Ponekad napišem nekoliko stranica da vidim osjećam li se ugodno i djeluje li. Ako ne, napustite.
Radim na novoj priči, u procesu dokumentacije i sastavljanju strukturnog kostura, likova ... Biće dug proces prije nego što zapravo započnem pisati.
AL: Imate napisani i neobjavljeni roman „Ponor snova“ koji je bio finalista za nagradu Fernando Lara 2008. Šta se dogodilo? Znamo da je to detektivski roman. Nemate li mjesta na ovom konkurentnom tržištu ili ste vi onaj koji ga više ne želi pronaći?
VDA: Ne mislim da je to dobar roman, iako je ideja da treba puno rada i ne želim se povući na taj korak da bih ga recenzirala. Možda jednog dana.
AL: Ima li hobija ili navika prilikom pisanja? Kažu da volite sjediti i pisati na terasi bara ispod kuće ... Možete li to još uvijek učiniti ili vas uspjeh zaključava kod kuće?
VDA: Hahaha, da, i dalje to radim. Ponekad mi dođe klijent, pozdravi me ili zatraži da potpišem knjigu, ali oni su ljubazni ljudi i poštuju privatnost. Vlasnici me poznaju i ne petljaju se sa mnom ni ako im zamolim za latte svaka dva sata. Zimi je malo složenije, ali stvar je dobrog povezivanja. Volim pisati na otvorenim prostorima, okružen stvarima koje se dešavaju, sa svojim cigaretama, svojim bilješkama. U bilo koje vrijeme i dok se ne osjećam umorno.
AL: Nekome kome treba pokazati vaš rad prije nego što mu dopusti da ugleda svjetlost?
VDA: Prije ih je čitala Lola, moja bivša partnerica. Natjerao me da vidim vrlo zanimljive stvari kojih nisam bila svjesna. Sada unaprijedim svog urednika ili zamolim suprugu da pročita nekoliko pojedinačnih poglavlja kako bi vidjela kako priča diše. Ali niko od njih nije toliko kritičan prema meni kao ja. Na kraju dana znam šta predlažem i koliko sam blizu ili daleko od toga.
AL: Kako se vaši romani uklapaju u današnje društvo? Kada napišete šta želite da čitaoci pamte o vama? Koje su teme koje vas zanimaju izvan istorije koja ih pokriva?
VDA: Oni se uklapaju u želju da kombinuju sadržaj i kontejner. Aktualan, zabavan, direktan govor koji govori iste stare istine, sumnje koje nikada ne rezultiraju i univerzalne teme umjetnosti, želja da se uroni u ono što jesmo i značenje svega ovoga što nazivamo postojanjem. Zanimaju me izgubljeno djetinjstvo, pitanje okrutnosti i pitanje dobra i zla.
Ne znam šta će čitatelji pamtiti, ne znam hoće li se nečega sjećati, hoću li proći kroz tolike stvari, a da nisam ostavio nešto vrijedno.
Ali uvijek zamislim da riječ, odlomak, knjiga mogu nekome otvoriti vrata da uđe i izađe sa pregršt riješenih ličnih neizvjesnosti.
AL: Neću tražiti od vas da birate između svojih romana, ali zamolit ću vas da nam otvorite svoju dušu kao čitaoca. Koje su najtraženije knjige u vašoj biblioteci, one koje prolaze s godinama i uvijek čitate ponovo? Bilo koji autor koji vas zanima, kakav kupujete jedini koji je objavljen?
VDA: Pročitao sam sva Delibesova djela, mnogo onoga što sam napisao i objavio o Camusu, mnogo sam puta čitao Posljednja popodneva s Teresom. Pročitao sam ono što objavljuje čim se pojavi prevedeno Paulu Austeru i Coetzeeju. S radošću čuvam antologiju španske poezije s posebnim mestom za određenu pesmu Antonija Machada.
AL: Sad kad ste ostvarili san svakog pisca da živi od svog posla, šteti li vam književno piratstvo?
VDA: Ne samo meni, već i svima koji uistinu osjećaju bilo koji kreativni izraz svojim. Postoje besplatni načini pristupa čitanju bez krađe: biblioteke, e-knjige sa smanjenim cijenama, meki uvez, zajmovi, inicijative za razmjenu peer-to-peer. Ipak, više me brine ono što stoji iza neprozirnog poslovanja ilegalnih preuzimanja. Danas znamo da iza ovog lažnog altruizma stoje milioni ukradenih koji podrivaju mogućnost da drugi autori vide svjetlost uz minimalne garancije jasnoće i kvaliteta. Ne znam kako kvantificirati novčanu vrijednost knjige, ali znam sav rad koji stoji iza nje tako da na kraju dođe do čitatelja, pisaca, izdavača, prodavača knjiga, kulturnog novinarstva ... Mnogo je ljudi koji su na kraju oštećeni pa da se nekolicina nezakonito obogati. Znamo to godinama, vidjeli smo ga na muzičkom tržištu. I neznalica može naučiti, ali kako budalu uvjeriti? Jer glupo je ne željeti vidjeti da je dugoročno ova strategija štetna za sve.
AL: Ovih dana kada je odlazak Lorenza Silve sa Twittera tema u trendu, ne mogu a da vas ne pitam: kakav je vaš odnos sa društvenim mrežama? Da li pomažu piscu da bude u kontaktu s čitateljima ili su džungla koja samo stvara distrakciju?
VDA: Iskreno, svaki put malo dalje. Iako nerado odlazim jer sam imao sjajnih susreta i otkrića na društvenim mrežama. Ključno je zadržati poštovanje, baš kao što biste i imali da imate tu osobu ispred sebe. Mreže su sredstvo za komunikaciju i razmjenu koje ja volim, ali trolovi pobjeđuju u igri, narcisi, oni koji popularnost traže samo na vaš račun, privlače pažnju ... Na kraju to iscrpljuje i nadasve obeshrabruje. Ali ipak vrijedi.
AL: Papir ili digitalni format?
VDA: Papir
AL: Za kraj, kao i uvijek, postaviću vam najintimnije pitanje koje možete postaviti piscu: Zašto pišete?
VDA: Jednog dana ću znati. Ili možda ne želite znati. Možda samo želiš nastaviti to raditi.
Hvala Víctor del Árbol, želim vam da i dalje postižete mnogo uspjeha i da nam nastavite davati brojne veličanstvene romane.