Giorgos Seferis Bio je grčki pjesnik, esejista, diplomata i prevodilac je rođen dana kao danas od 1900 do Smirna. Bio je prvi grčki pisac koji je osvojio nagradu Literatura Nobel koji su mu dali 1963. godine. U njegovom sećanju stoji ovo izbor pjesama izabrani.
Giorgos Seferis
Giorgios Stylianou Seferiadis, poznatiji kao Giorgos Seferis, rođen je u Izmiru, tada u Grčkoj, a sada u Turskoj, 13. marta 1900. godine. Bio je pjesnik, esejista i diplomata. Svoj ukus za književnost naslijedio je od oca i počeo da piše poeziju veoma mlad. Jedan od njegovih glavnih izvora inspiracije bio je Odiseja Homera.
Godine 1925. stupio je u Diplomatski kor u kojoj je napravio dugu karijeru sa pozicijama u Engleskoj i Albaniji. Tokom Drugog svetskog rata živeo je u izbeglištvu. Osim što je dobio Nobelovu nagradu 1963. godine doktor počasna stvar od strane univerziteta u Kembridž, Oksford, Solun y Princeton.
Izabrane pjesme
Rima
Usne, čuvari moje ljubavi koja je izumirala
ruke, kravate moje mladosti koja je izmicala
ten lica izgubljenog negde u prirodi
drveće… ptice… divljač…
Tijelo, crno grožđe žarkog sunca
tijelo, posudo moga bogatstva, kuda ideš?
Došlo je vrijeme kada se sumrak utopi
i umor me osvaja u potrazi za tamom...
(Naš život se smanjuje svakim danom.)
Čeznem
Nema boje, nema tela
ovu ljubav koja luta
raštrkano, prepuno,
iznova i iznova rasuti,
ipak pulsira
u zalogaju jabuke,
u rezu smokve,
u kestenjastoj trešnji,
u zrnu grozda.
Toliko se Afrodite raspršilo kroz vazduh
učiniće te žedni i bledi
na jedna usta i druga usta
nema boje, nema tela.
ravnoteža
Putovao sam, umorio sam se i malo pisao
ali sam mnogo razmišljao o povratku, četrdeset godina.
Čovjek svih uzrasta je dijete:
nježnost i brutalnost kolijevke;
ostalo je ograničeno morem, kao obala,
na naš zagrljaj i na odjek našeg glasa.
list topole
Toliko je drhtala da ju je vjetar odnio
toliko je drhtala kako je vjetar neće odnijeti
daleko
more
daleko
ostrvo na suncu
a ruke se drže za vesla
umirući na vidiku luke
i zatvorenih očiju kod morskih anemona.
Toliko sam se tresla
Toliko sam je tražio
u kanalu drveća eukaliptusa
u proleće i u jesen
u svim golim šumama
koliko sam je tražio, Bože moj.
Nemirnost
Da utoli njihovu žeđ, usne su se borile
u potrazi za svježom navodnjavanom livadom Eurotasa
a ti galopiraš za svojim hrtom, nisu te stigli
i znoj destiliran sa vrhova tvojih grudi.
Stanza
Instant, dolazi iz ruke
koju sam toliko voleo,
dao si mi dragoceni domet u sumrak,
kao crni golub.
Očistio put preda mnom,
suptilna magla sna
u sumrak svete večere...
Trenutačno, zrnce pijeska
usamljen, ti koji si zauzeo celinu
tragični pješčani sat
nijemi, kao nakon što je vidio Hidru
u rajskom vrtu.
Još malo i sunce će stati...
Još malo i sunce će stati.
duhovi zore
duvali su na suhe školjke;
tri puta je ptica trila tri puta sama;
gušter na bijelom kamenu
stoji mirno
gledajući nagorenu travu
gde je zmija klizila.
Crno krilo prati duboki zarez
gore u plavom svodu -
pogledaj, otvoriće se.
Trijumfalni porođajni bol.
Epigram
Mrlja u zelenoj boji koja se suši
tihi stih bez kraja,
letnji ventilator
koji je presekao gustu toplotu;
pojas koji je ostao u mojim rukama
kada je želja prešla na drugu obalu
-Ovo je ono što ti mogu ponuditi, Persefono,
smiluj se na mene i daj mi sat vremena sna.
Izvor: Tihi glas