veliki felix rođen je 4. februara 1937. godine u Mérida i to je bilo priznato pisac i flamenkolog, čiji rad obuhvata i prozu i stih. Takođe se smatra važnim predstavnikom inovacije u španskoj poeziji 60. Njegova prva publikacija bila je zbirka pjesama Kamenje, s kojom je 1963. osvojio nagradu Adonai. Dvije godine kasnije objavio je roman Ulice, čime je i nagrađen. Ovo je jedan izbor pjesama njegovog rada da ga pamte.
Félix Grande — Izbor pjesama
žive glave ili repove
Nedostaješ mi
i nesreća je nasledila nesreću
i na nesreću kataklizmu
sve ovo bi prisustvovalo
sa nezainteresovanošću mrtvaca.
budi sa mnom
i za svaki tračak blaženstva
koji nameravaju da nas ugrabe
napredovao bi iz mog srca
sjajne vojske mržnje.
Ti možeš biti užasna leđa moje sudbine
ili moja zemlja mesa.
Dovraga
Nepopravljivo dobro koje mi je tvoja ljepota učinila
i sreća koja ti je skinula kožu
One su kao dvije ose koje imam u glavi
stavljajući sumpor tamo gde ste držali svoj med.
Večera se toliko promijenila! tegle tuge
umjesto čaša od albe danas ima ovaj stolnjak
i taj žar, čekam večeras da se skuva
da mi posluži tanjir onog što je ostalo: yel.
Tabela je čudna: gledam je sa čuđenjem,
Jedem i pijem čudnost i užas i apsurd i tugu.
Svo to čudo hrane je gotovo
Nakon užasnog deserta ustajem i imenujem te
što je zadnji dio bola ove večere,
a ja idem u krevet sam kao da neko ide na mucenje.
ako si me napustio
Da si me napustio, ostao bi bez razloga
kao zeleno voće koje je iščupano sa stabla jabuke,
noću bi sanjao da te moja ruka gleda
a danju bi, bez moje ruke, bio samo stanka;
da sam te napustio bio bih neispavan
kao more koje je iznenada istrčalo iz obale,
Posegnuo bih tražeći ih, sa žutim talasima,
ogroman, a ipak bih bio veoma mali;
jer tvoj posao sam ja, stari sa mnom,
budi za moje uglove jedini svjedok,
pomozi mi da živim i umrem, druže;
jer moj rad si ti, zamišljena glino:
gledaj te dan i noć, gledaj te dok sam živ;
u tebi je moj najstariji i najistinitiji pogled.
snježna razglednica
Kad čuvam u starosti
kao u loše zatvorenoj grobnici
prokleću tvoje ime
samo zato što večeras
otuđen i apsorbovan u vašem telu
Želeo sam da si večan
I nisam znao da li da te udarim ili da plačem.
Dok sunce zalazi
Dok sunce zalazi, sporo kao smrt,
često vidite onu ulicu gde su stepenice
koji vodi do vrata tvoje jazbine. Unutar
stoji blijed čovjek, već ispunjen, udaljen
pola njegove starosti; popuši i zaviri
prema preusmjerenoj ulici; nasmiješi se usamljeno
s ove strane prozora, čuvena granica.
Ti si taj čovjek; bio si dug sat
posmatranje sopstvenih poteza
razmišljajući spolja, sa milošću,
ideje koje strpljivo deponujete na papir;
pisanje, kao kraj strofe,
da je veoma bolno biti, ovako, dva puta,
razmišljanje razmišljanje,
vijugavi vrtlog gledanja u pogled,
kao dječja igra koja muči, parališe, stari.
Popodne, skoro muka od toga da sam tako daleko,
uranja u noć
kao tijelo umorno od umora, u moru, slatko.
Ptice neodlučno prelaze izolirani prostor boja
i, na kraju, neki ležerni šetači
dozvoljavaju da budu iscrpljeni daljinom; onda
pejzaž izgleda kao tajanstvena i sumorna tapiserija.
I shvatiš, polako, bez muke,
da danas popodne nemaš realnost, jer ponekad
život se zgrušava i zaustavlja, a onda ništa
možete učiniti protiv toga, više nego pretrpjeti patnju,
dezorijentisan i lijen, način usahlog bola,
i zapamti, uredno,
neki mrtvi koji su bili nesrećni.
Izvor: Pjesme duše