Christina Georgina Rossetti Umro je na dan kao danas 1894. u Londonu. Bio je to jedan od veliki engleski pesnici, iako je slavu više odnio njegov brat, također pjesnik i slikar Dante Gabriel Rossetti. Ali Christina se istakla i svojom zaslugom u viktorijanska poezija i prerafaelitskog pokreta. Ovo je a izbor pjesama u vašem sjećanju ili da ga otkrijete.
Christina Rossetti - Pjesme
Ljepota je sujetna
Dok su ruže crvene
dok su ljiljani tako bijeli,
Da li će žena uzvisiti svoje crte lica
samo da donesem zadovoljstvo?
Nije slatka kao ruža
ljiljan je uzvišeniji i bljeđi,
i ako je bila crvena ili bijela
to bi bio samo jedan od nekoliko.
Ako pocrveni u ljeto ljubavi
ili se zimi osuši,
ako se razmeće svojom lepotom
ili se krije iza lažnog rumenila,
oblači se u bijelu ili crvenu svilu,
i izgleda krivo ili kao pravo drvo,
vrijeme uvijek pobjeđuje u trci
koji nas krije pod pokrovom.
Onda će vrištati
Ponekad se čini kao laka stvar
kao da pevam jednog dana,
ali sutradan
ne možemo ni razgovarati.
Iskreno ćuti
dok se tišina smiri;
drugog dana ćemo oboje pjevati i reći
Ćuti, broji vrijeme
napasti u trenutku:
spremi se za zvuk,
naš kraj je blizu.
Zar ne možemo da pevamo ili da se izrazimo?
U tišini, dakle, pomolimo se,
i meditirajte na našu ljubavnu pjesmu
dok cekamo.
Pjesma
Kad umrem ljubavi moja
Ne pjevaj tužne pjesme za mene
Ne sadite ruže na moj nadgrobni spomenik
ni sumorni čempresi:
Budi zelena trava na meni
kapima i rosom, pokvasi me.
I ako uveneš, zapamti;
A ako uveneš, zaboravi.
ne moram vise da vidim senke,
Neću više osećati kišu,
Neću više čuti slavuja
pevajući svoju bol.
I sanja u tom sumraku
da se niti zada niti opada,
Srećom, možda te se sjetim
I srećom, možda ću te zaboraviti.
Jedina sigurnost
Taština nad taštinama, kaže propovednik,
Sve stvari su taština.
Oko i uho se ne mogu napuniti
Sa slikama i zvukovima.
Kao prva rosa, ili dah
Blijedo i iznenada od vjetra
Ili trava počupana sa planine,
I čovjek,
Lebdeći između nade i straha:
kako su male tvoje radosti,
Kako sićušno, kako sumorno!
Dok se sve stvari ne završe
U sporoj prašini zaborava.
Danas je isto kao juče
Sutra jedan od njih mora biti;
I nema ničeg novog pod suncem;
Dok drevna trka vremena ne prođe
Stari glog će rasti na svom umornom deblu,
I jutro će biti hladno, a suton će biti siv.
Uz more
Zašto more tuguje zauvijek?
Iz raja je rasplače
probijanje granice obale;
ne mogu ga ispuniti sve rijeke na zemlji;
more još pije, nezasitno.
Samo čuda milosti
leže skriveni u svom neočekivanom krevetu:
anemone, sol, nepristrasan
cvjetne latice; dovoljno živ
puhati i umnožavati i napredovati.
Živopisni puževi sa krivinama, tačkama ili spiralama,
ugrađena živa bića poput očiju Argosa,
svi podjednako lepi, ali svi nenadmašni,
oni se rađaju bez muke, umiru bez bola,
i tako prolaze.
Zapamti
Zapamti me kad odem
daleko, prema tihoj zemlji;
kada moja ruka više ne može da drži,
čak ni ja, oklevajući da odem, ne želim da ostanem.
Sjeti me se kad vise ne bude svakodnevice,
gdje ste mi otkrili našu planiranu budućnost:
samo me podsjeti, ti to dobro znaš,
kada je kasno za utjehe, molitve.
Čak i ako me moraš zaboraviti na trenutak
da me kasnije podsjetim, nemoj požaliti:
jer mrak i korupcija odlaze
ostatak misli koje sam imao:
bolje da me zaboraviš i nasmiješ se
da me se moraš sjetiti u tuzi.
Izvor: Gotičko ogledalo