Fotografije iz moje lične arhive. Sa Arturom Pérez-Reverteom u novembru 2012. i na posljednjem Sajmu knjiga u Madridu.
Arturo Pérez-Reverte danas je na svoj rođendan. sin 67 kalendara, kako bi rekao. I on mi je jedan od najdražih autora. Koliko god ga se divi, Pérez-Reverte nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Više volim njegov stil i posebno njegovu facu kao kolumnista nego kao pisca. Ali moje divljenje je prije svega za njegova osoba i njegov život i vizija svijeta, koliko je lucidan, toliko je oštar i oštar, jasan i snažan. Ovo je moj retrospektivna njegovoj figuri i radu.
Psi i meci
Zadnji put sam Pérez-Revertea pozdravio na prošlom sajmu knjiga u Madridu, gdje sam imao odvažnosti dati mu svoj roman i podijeliti svoje brige i živce zbog svoje premijere kao potpisnik nekoliko dana kasnije. Njegove riječi ohrabrenja i dobrodošlice u olujnom svijetu književnosti već će mi ostati u sjećanju poput blaga. Baš kao onaj grafički dokaz trenutka tamo gore.
Željela sam da me potpiše Tvrdi psi ne plešu, Nedavno sam završio i bio sam oduševljen tim. Naravno da gubim priče sa psima, samim psima, hajde. Učinio je to i prije svoje kompilacije članaka o psima, Psi i kučkini sinovi. Ali Crnac, njegovi prijatelji i njegova priča potpuno su mi se prirasli srcu.
U tom zadnjem čekanju imao sam dovoljno vremena da se osvrnem. Idite na one vijesti u mojim sredinama dvadesetih kada je drugo srce, ono iz centra Evrope, iskrvarilo u groznom ratu koji smo svakodnevno viđali uživo.
Y ono što uvijek najviše povezujem s tim trenucima omamljenosti, i užasom i ravnodušnošću svih onih koji to nisu mogli niti htjeli zaustaviti kronike Artura Pérez-Revertea. S tog prednjeg dijela, s mikrofonom u ruci, gledajući u kameru i glasno svojim posebnim tonom i naočalama, stoičan, profesionalan i nadasve hrabar poput te kamere, ispričao je tu strahotu dok smo čuli zvižduk metaka koji su prelazili iza.
Hrabri čovjek
Kratko vrijeme kasnije Diego Alatriste. I ja koji sam oduvijek bio iz Atos, de Edmundo Dantes u svim oblicima, gospodara Rochester y heathcliff, u Jean Valjean i Javert i, konačno, od bilo koji antijunak, Pao sam mu pred noge već po ostatke. I znati kako raditi i pisati od svog tvorca. Za ostatke. Pao sam i s njim u Rocroiu i još uvijek mi nedostaje, iako je već dostigao vječnost u papirnatom životu.
Husari, kraljice, karte, svećenici, stolovi, komanči i pirati
I onaj jebeni i urnebesni Pavía iz Paquita i Carlitosa, intenzivne plave oči, Trafalgar nesrećnog Nelsona, toliko dana kolera za Madrid bez duše, moja fascinacija Coy ili ono kapetan vuk. Bilo je i dobrih ljudi, ali malo. I slike bitaka okupane krvavim uspomenama i osvetom.
Bili su snajperisti i crtači grafita, i siromašni španski vragovi izgubljen u zaleđenoj Rusiji u sjeni orla. Odatle do ovdje. Kopnom, morem i zrakom. Za prošla i sadašnja vremena, iako ostajem pri jučerašnjim. S tim rekreacijama koje nisu toliko dokumentovane ili detaljno razrađene, ali ispričane s tim određenim stilom.
Takođe ostajem s tom kraljicom Juga, sa njenim bijesom i hrabrošću, i sa Tánger Soto, sa svojom misterijom i svojim definicijama, sa svojim vječnim personifikacijama svega onoga što žena može biti, nadahnuti, izazvati i proizvesti. Ukratko, kako nam čovjek može reći.
Ja sam takođe korser
Ili iznad svega. Budući da također cenim te markeze, bio sam počasni plaćenik, također sam ga pokušao uzeti živog i naravno da sam često imao hrabrosti uvrijediti. Ali posebno, želio sam krenuti na svako putovanje tih brodova izgubljenih na kopnu ili u nepreglednim okeanskim olujama. Možda zato što sam iz unutrašnjosti, ali s gospodinom Reverteom dijelim duboku ljubav prema moru. A ja sam i uvijek ću biti iz bratstvo od Jack Aubrey, članak koji sam i ja ljubazno posvetio.
Da, čuvam tih hiljadu priča o njihovim iskustvima, njihovim trenucima, njihovim sjećanjima, njihovim likovima, oni toliko ljudski da se ne čine mogućima. Držim se onih ponedjeljnih jutra kad čitam vaš nedjeljni članak i uvijek mi se pjeva taj neslavni dan. S osjećajima, ukočenošću mišića ili srca, ironijom ili jadikovkom zbog najnovije podlosti ili gluposti, posljednjeg znaka neznanja ili nesporazuma. Ti ponedjeljci su manje ponedjeljkom nakon vašeg tjednog članka. Romani su nešto drugo i drugi svjetovi. I nemojte više snimati filmove, molim vas.
Manje špijuna, više lajanja
Jer Ne volim taj posljednji Falcó. I tako sam mu dao do znanja u još jednoj od onih odvažnih stvari koje vam godine već daju. "Čovječe", rekao mi je, "od dvadeset i nešto knjiga koje imam ne mogu ti se sve svidjeti ...". Upravu si. Istina je. A Falcó, iako ga ponavljam, ponavljam, taj stil kojim sam strastven, nije me do kraja uvjerio. Vidjet ćemo hoće li ta sabotaža to učiniti, ali već sumnjam. Kad vam lik nije dao taj bljesak što svi znamo, to je već više nego teško.
Moj odgovor je bio "nastavi s još lajanja, molim te", s više crnaca, pričljivijih i politički nekorektnih pasa. Ili vratite Don Diega. Ali hej, nema veze, u svakom slučaju nastavi pisati. Od jednih, od drugih, odavde, od nas, šta god poželi, ukratko, on to može, zna i oni to ostavljaju.
Tako ...
... Neka to bude još nekoliko kalendarskih blokova, gospodine Reverte. I da ih i dalje viđam. S kontroverzama, bez njih, s putovanjima i putovanjima, s herojima ili negativcima, što smo svi pomalo. Sa bilo čim. Ali neka se vide. Ili, bolje, nastavite ih čitati.