Antonio Buero Vallejo.
Fotografija: Instituto Cervantes.
Antonio Buero Vallejo slika rezerviranog mjesta je rođen Septembar 29 od 1916 do Guadalajara i osim što je bio jedan od najpoznatijih španskih dramatičara, bio je i slikar. Zapravo, bio je obučen na školi likovnih umjetnosti San Fernando u Madridu. Bio je u zatvoru od 1939. do 1946., gdje se i poklopio Miguel Hernández i sa kojim je stekao veliko prijateljstvo. Već na slobodi počeo je surađivati u raznim časopisima poput crtač y pisac kratkih tekstova pozorišni.
En 1949 objavio je svoje najpoznatije djelo, Istorija merdevina, ko je dobio Nagrada Lope de Vega. Njime je postigao ogroman javni uspeh u španskom pozorištu u Madridu. Kasnije je nastavio pisati i premijerno prikazivati još djela kao što su Tkač iz snova, Očekivani signal o Sanjar za narod. Oni su takodje Koncert Svetog Ovidija o Svjetlarnik. Ovo je a odabir nekih fragmenata njih za pamćenje.
Antonio Buero Vallejo - Fragmenti njegovih djela
Svjetlarnik
VINCENT. To nije ludilo, to je starost. [Vrlo česta stvar:] arterioskleroza. Sada će kod kuće biti suzdržaniji: dao sam im televiziju prošlog mjeseca. [Morat ćete čuti šta će starac reći.] Ova razglednica vam se neće svidjeti. Ne vidite ljude.
OTAC. Ovaj takođe može ići gore.
MARIO. Gde?
OTAC. Do voza.
MARIO. Koji voz?
OTAC. Za onu.
MARIO. To je krovni prozor.
OTAC. Šta ti znaš…
ENCARNA. Nećemo otići?
MARIO. Vicente će doći danas.
OTAC. Šta Vicente?
MARIO. Zar nemaš sina po imenu Vicente?
OTAC. Da, najstariji. Ne znam da li je živ.
MARIO. Dolazi svakog meseca.
OTAC. I ko si ti?
MARIO. Mario.
OTAC. Tvoje ime je po mom sinu.
MARIO. Ja sam tvoj sin.
OTAC. Mario je bio manji.
MARIO. Odrastao sam.
OTAC. Tada ćete se bolje penjati.
MARIO. Gde?
OTAC. Do voza.
Irene ili blago
Irene, volim te. Volim te! Hej, već sam to izbrisao! Ne govori još ništa. Prvo da objasnim. Želim da se udaš za tebe i da te izvedem iz ovog pakla u kojem te muče. Znam da ništa ne vrijedim. Idi figura! Siromašan profesor bez stolice i sredstava; još jedna od beskonačne armije diplomaca filozofije koji nemaju gdje pasti mrtvi. "Učenik je zagrmio", kako kaže don Dimas. Život me je prošao i beskućnik sam. S nekoliko pesetila zemlje koje imam u svom gradu i onim što dobijem od časova, teško mogu živjeti. Nemam ništa, a što je još gore, izgubio sam i iluzije. Prije mnogo godina prestao sam se protiviti, jer su drugi, pametniji ili življi, uvijek pobjeđivali u igri. Ja sam gubitnik ... Beskorisno znam (kratka pauza). ali, upravo iz tog razloga, usuđujem se razgovarati s vama. Nas dvoje smo usamljeni. Ne namjeravam se boriti protiv vaših sjećanja, ali želim vas spasiti od užasne melanholije u kojoj vas vidim uživo ... I, također, da spasite mene. Vraćaš mi vjeru u život koju sam izgubio. Otkad te poznajem, želim se ponovo boriti. Učinila si čudo, draga moja, tužna moja Irene. Spasi me, ti koji to možeš, i spasi sebe! ... Prihvati me.
Istorija merdevina - Kraj I zakona
FERNANDO.- Ne. Preklinjem te. Ne odlazi. Morate me čuti ... i vjerovati mi. Dođi. Kao tada.
CARMINA.-Ako nas vide!
FERNANDO.- Šta nas briga? Carmina, vjeruj mi. Ne mogu živjeti bez tebe. Očajan sam. Udavljen sam od običnosti koja nas okružuje. Trebam te da me voliš i tješiš. Ako mi ne pomognete, neću moći napredovati.
CARMINA.-Zašto ne pitaš Elviru?
FERNANDO.- Voliš me! Znao sam! Morala si me voljeti! Carmina, moja Carmina!
CARMINA.- A Elvira?
FERNANDO.- Mrzim je! Želi me uloviti svojim novcem. Ne mogu vidjeti to!
CARMINA.- Ni ja!
FERNANDO.- Sada bih vas morao pitati: A Urbano?
CARMINA.- On je dobar dečko! Lud sam za njim! Budalo!