Zbogom Domingu Villaru. Napušta nas veliki crni roman

Fotografije: (c) Mariola DCA

Sunday Villar je iznenada i neočekivano preminuo nakon što je pretrpio a teškog krvarenja u mozgu ponedjeljak dok ste u Vigo, u rodnoj Galiciji. Vijest je šokirala cijeli književni svijet i devastirala nas koji smo imali sreću da ga sretnemo, sretnemo u nekoliko navrata i potvrdimo da on nije samo veličanstven pisac romana i priča, ali a prelijepa osoba, blizak, skroman i veoma drag.

Dozvolite mi da napišem ove redove kao vrlo lični omaž i duboko emocija zbog vašeg gubitka, u šta još ne vjerujem i da ne bi trebalo ovako ili tako brzo. moje saučešće njegovoj najužoj porodici i prijateljima.

Sunday Villar

Vigues po rođenju i Madrilenian po usvajanju i boravku, "Madrileiro", kako je govorio, imao je 51 godine, pola života za život i mnogo priča za pisanje. Ali samo četiri su bila dovoljna -tri romana i knjiga kratkih priča— tako da je njegov lik pisca od početka udario u plafon.

Serija u kojoj glumi inspektor Leo Caldas (Vodene oči, Plaža utopljenika y Posljednji brod) uzdigao ga je na ono mjesto gdje u vremenu ostaju veliki pisci. Nije to bilo samo zbog priča, likova ili okruženja u tome Galicijski terra da mi je toliko nedostajao život u glavnom gradu. Bilo je za jednog veoma lični način pripovedanja, Sa dodirom costumbrist i a proza vrlo elegantan y radio sa velikim perfekcionizmom. I sve čini se da "zvoni" prilikom čitanja, zbog tog stila i kadence galicijskog koji je kasnije prevodio i čitao naglas kada je pisao.

Prošle godine je uveo Neke potpune priče, gdje je ta proza ​​još više odjekivala o toj zemlji, njenim ušćima, legendama, meigama i muzici u ilustrovanom izdanju njegovog prijatelja Carlosa Baonze. To je bio njegov posljednji rad.

nedjelja i ja

Stigao sam u Domingo Villar Vodene oči, čija je naslovnica u izdanju Siruela privukla moju pažnju i zbog toga što je postavljena Vigo y bueu, mjesta koja jako dobro poznajem jer sam zaljubljena u njih otkako sam tamo krenula na odmor prije dvadeset i kusur godina. I takođe Zaljubila sam se u tu prozu, ono što je pričala i Lea Kaldasa, s kojim su ga nekada poistovjećivali, što se s vremena na vrijeme dešava sa autorima i njihovim protagonistima. onda sam progutao Plaža utopljenika. I morali smo čekati dugih 10 godina Posljednji brod, koji je objavio u 2019. Tada je bilo to Upoznao sam se lično do nedjelje.

Iste godine smo se upoznali Getafe Black, u odličnom razgovoru sa Lawrence Silva, gde me je već poznavao po imenu i neko vreme smo ćaskali o njegovoj zemlji, njegovim knjigama, pisanju... I u januaru nesrećnog 2020 dijelimo još jedan dobar provod u a susret sa čitaocima u organizaciji kulturno polje, gdje nam je ekskluzivno pročitao par priča koje još nije odlučio objaviti.

Prije Božića 20. imao sam sreću i privilegiju već ga ponovo ujedinite Francis Narla u a virtuelni chat što će za mene biti moja najbolja uspomena od Dominga pored toga što ga je upoznao. Konačno, prošle godine sam se vratio da ga pozdravim i proćaskam u Madridski sajam knjiga, gdje je već imao te priče ispod ruke. Ove godine sam imao iluziju da ga ponovo vidim tamo. Ali nažalost ne može biti.

I sada…

nedostajaće nam, ali ne samo za njegove knjige, za sve što mu je ostalo da napiše, njegov pozorišni projekat koji je imao u rukama, kao i novu priču Lea Kaldasa. Nedostajaće nam kakav je bio, njegov bonhomie a njegov gest i glas uvek sa spokojnim osmehom. I za ovu tragičnu i ranu utakmicu, tako nepravedno. Jer sam u potpunosti osjetio što nisam bio prvi i što me podsjeća na moju majku, koja je također otišla na isti način.

sada sam ostalo nam je Caldas i uvijek se možemo vratiti njegovom postojanju mastila i papira kako bismo nastavili viđati Dominga kako šeta oko svog voljenog Viga. Popit ćemo nešto u njegovu uspomenu Ilijina taverna i preći ćemo ušće još mnogo puta. Tako barem mislimo ostao je gde je hteo, pod nebom za kojim je čeznuo i uz more za te šetnje. I ja ću ostati pri tome, što nije utjeha, već privilegio I to suerte upoznavši ga.

Dobar naklon, nedelja, opusti se.