Miguel Altolaguirre i Emilio Prados
Manuel Altolaguirre i Emilio Prados bili su dva pjesnika malagueños koji pripadaju Generacija 27. Zasjenjeni drugim kolegama iz one šačice genija koji su je izmislili, njegov kvalitet je također nesporan. Danas ih se sjećam i opravdavam ih sa 6 njihovih pjesama.
Manuel Altolaguirre
Rođen u Malagi 1905. godine, prije dvadesete godine osnovao je svoju prvu časopis za poeziju u kojoj je bilo suradnji priznatih pjesnika i nekih kolega iz njegove generacije. Putovao je u Francusku i Englesku, gdje je osnovao vlastitu tiskaru.
Kada se vratio u Španiju, ostao je sa Republikom tokom građanskog rata a na kraju sukoba zauvijek je otišao. Osnovana je godine México i bila je posvećena kinematografskoj režiji. Uključeno 1959, tokom posjete Španiji, umro u nesreći automobila u Burgos.
Među njegova najpriznatija djela su Soliteje zajedno y Poetski život.
3 pjesama
Contigo
Nisi tako sama bez mene.
Moja usamljenost te prati.
Protjerao sam, ti si odsutan.
Ko od vas oboje ima patriotizam?
Nebo i more nas spajaju.
Pomisao i suze.
Ostrva i oblaci zaborava
Oni razdvajaju tebe i mene.
Oduzima li vam moje svjetlo noć?
Isključuje li tvoja noć moje želje?
Prodire li tvoj glas u moju smrt?
Moja smrt je nestala i došla do vas?
Na usnama uspomene.
U tvojim očima nada.
Nisam takav bez tebe.
Prati me tvoja usamljenost.
***
Beso
Kako si sama bila unutra!
Kad sam ti zavirio u usne
crveni tunel krvi,
mračno i tužno, tonulo je
do kraja svoje duše.
Kad je moj poljubac prodro,
njegova toplota i svjetlost su je davali
podrhtavanje i trzanje
vašem iznenađenom mesu.
Od tada putevi
koji vode do vaše duše
ne želite da budu pusti.
Koliko strelica, riba, ptica,
koliko miluje i ljubi!
***
Ljubavi, samo se pokaži ...
Volim da se samo pokažeš
za ono što započinješ od mene,
ti si nevidljivi zrak
da mi opustošiš dušu
mrlje čisto nebo
uz uzdahe i suze.
U prolazu si me napustio
nabrijano granama,
branio od hladnoće
trnjem koje se ogrebe,
zatvorio svoje korijene
prolaz vode,
slijep i bez lišća golog čela
koje je cijenilo zelenilo i nade.
Emilio Meadows
Takođe rođen u Malagi 1899, sa 15 godina otišao je da studira u internatu Madrid gde se to poklapalo Juan Ramon Jimenez. Kasnije je bio u Studentskom domu gdje se i upoznao Dalí i García Lorca. Proveo je gotovo godinu dana u bolnici zbog plućna bolest i tu je iskoristio priliku da čita i piše. Kada se oporavljate, vratio se u Malagu gdje je sudjelovao u osnivanju Časopis Litoral. Bilo je i urednik za tiskaru South, koja mu je donijela međunarodnu slavu. Takođe je otišao u Meksiko i tamo umro.
Njegov rad je podijeljen na tri faze posvećen socijalni problemi, priroda i introspekcija. Neki naslovi jesu Šest maraka za slagalicu o Plakanje u krvi.
3 pjesama
Prividna tišina
Prividna tišina pred vašim očima,
ovdje, ova rana ?? nema vanzemaljskih granica ??,
danas je vjernik vaše stabilne ravnoteže.
Rana je tvoja, tijelo u kojem je otvoreno
Vaš je, još uvijek ukočen i živ. Dođi, dodirni,
siđi, bliže. Vidite li svoje porijeklo
ulazeći kroz vaše oči u ovaj dio
suprotno životu? Šta ste našli?
Nešto što nije vaše trajno?
Baci svoj bodež. Baci svoja čula.
U vama rađa ono što ste dali,
Bilo je vaše i uvijek je to kontinuirana akcija.
Ova rana je svjedok: niko nije umro.
***
Pjesma za oči
Ono što želim znati
tu sam ja ...
Gdje sam bio,
Znam da nikad neću saznati
Kamo idem znam ...
Gdje sam bio,
Gdje idem,
gdje sam
Želim znati,
Dobro otvoreno u eteru,
mrtav, to neću znati, živ sam,
ono što sam želio biti.
Danas bih to volio vidjeti;
nema sutra:
Danas!
***
Dream
Zvao sam te. Zvao si me.
Šikamo kao rijeke.
Ustao na nebu
imena zbunjena.
Zvao sam te. Zvao si me.
Šikamo kao rijeke.
Naša tijela su ostala
licem u lice, prazno.
Zvao sam te. Zvao si me.
Šikamo kao rijeke.
Između naša dva tijela,
Kakav nezaboravan ponor!