Fotografija fragmenata za zaborav
Luis Rosales jedan je od najistaknutijih pjesnika Generacija 36 i preminuo danas prije 27 godina. Bilo je i esejista, član Kraljevska španska akademija i Američko latinoameričko društvo za studije o španskom zlatnom dobu. On je osvojio Nagrada Servantes en 1982 tokom čitavog njegovog rada. Danas u njegovo sjećanje biram ove 4 pjesama.
Luis Rosales-Camacho
Rođen je u Granada 31. maja 1910. Studirao je Filozofija, slova i pravo na njegovom univerzitetu i u 1930 otišao u Madrid. Tamo se sprijatelji s imenima kao što su Leopoldo Panero, Dionisio Ridruejo ili José García Nieto i predvodi takozvanu generaciju '36.
Vaš prve pjesme objavljeni su u časopisima Četiri vjetra, Krst i crta, Vertex y Petao. I već u Madridu objavljuje knjigu ljubavne poezije, April, gdje je utjecaj Garcilaso de la Vega. Kuća dalje, objavljeno 1949. i Dnevnik uskrsnuća 1979. smatraju se summit radi.
4 pjesama
Doći će juče
je slijep tužan ili zastaje dah
slabo i nema svjetla; između visokih grana,
smrtonosna, gotovo živahna,
ostaje posljednje sunce; zemlja miriše,
počinje mirisati; ptice
letom razbijaju ogledalo;
sjena je tišina večeri.
Osjetio sam kako plačeš: ne znam koga plačeš.
Postoji daleki dim
voz, koji se možda vraća, dok vi kažete:
Ja sam tvoja bol, pusti me da te volim.
Autobiografija
Poput metodičnog propadanja koji je brojao valove
koji nedostaju da umru,
i brojao ih, i brojao ih opet, kako bi ih izbjegli
greške, do posljednjeg,
čak i onaj koji ima stas djeteta
i ljubi ga i pokriva mu čelo,
tako da sam živio s nejasnom razboritošću
kartonski konj u kupaonici,
znajući da nikada ni u čemu nisam pogrešio,
ali u stvarima koje sam najviše volio.
***
I napiši svoju tišinu na vodi
Ne znam je li to sjena na staklu, je li samo
toplota koja potamni sjaj; niko ne zna
ako ova ptica leti ili plače;
niko ga ne tlači rukom, nikad
Osjetio sam kako tuče i pada
kao sjena kiše, iznutra i slatka,
iz šume krvi, dok je ne napustim
gotovo klinasta i biljna, mirna.
Ne znam, uvijek je tako, tvoj glas dopire do mene
poput martovskog zraka u ogledalu,
poput stepenice koja pomiče zavjesu
iza izgleda; Već osjećam
mračno i gotovo hodalo; Ja ne znam kako
Dolazim, tražim vas, do centra
našeg srca, i tamo vam kažem,
majko, šta moram raditi dok sam živa,
ne ostanite siročad kao dijete,
da ne ostanete sami tamo na svom nebu,
da ti ne nedostajem kao i ti meni.
***
Jer sve je isto i vi to znate
Stigli ste u svoju kuću
a sada biste željeli znati koja je korist od sjedenja,
kakva je korist od sjedenja poput promašaja
među vašim siromašnim svakodnevnim stvarima.
Da, sada bih želio znati
Šta je nomadski kabinet i dom koji nikada nije bio osvijetljen,
i Betlehem iz Grande
- Betlehem koji je bio dijete kad smo još zaspali pjevajući -
i čemu ova riječ može biti: sada
upravo ova riječ "sada",
kad počne snijeg,
kad se rodi snijeg,
kad snijeg naraste u životu koji je možda moj,
u životu koji nema trajno pamćenje,
to nema sutra,
da jedva zna je li to karanfil, je li ružičasta,
ako je bio ljiljan prema poslijepodnevnim satima.
da sada
Htio bih znati koja je korist od ove tišine koja me okružuje,
ova tišina poput žalosti usamljenih ljudi,
ova tišina koju imam,
ova tišina
da kada Bog to želi, umorimo se u tijelu,
odvodi nas,
zaspimo da umremo,
jer je sve isto i vi to znate.