Josefina Manresa Marhuenda, ona koja je bila pjesnikova supruga Miguel Hernández, umrla je u Elcheu (Alicante) 18. februara 1987. u 71. godini zbog raka dojke. Josefina je bila žena koja je nadahnula knjigu pjesama Miguela Hernándeza Munja koja nikad ne prestaje, po mom mišljenju i mišljenju mnogih, jedna od najboljih knjiga o španskoj poeziji. Pored toga, nadahnuo je i druge ljubavne pjesme jednako lijepe.
Josefina nakon tragične smrti Miguela Hernandeza 1942 bdjela nad širenjem djela njenog supruga. Međutim, mnogi ne znaju podatke o životu ove dame koja je živjela u ratu i toliko godina kasnije patila je od gladi i voljela pjesnika sve dok je bolest nije ponijela. Kad je bio u zatvoru, supruga Josefina Manresa poslala mu je pismo u kojem je spomenuo da jedu samo hljeb i luk, što je pjesnika nadahnulo i on je sastavio Luk nanas, najtužnije uspavanke u španskoj književnosti.
Dva i po mjeseca nakon smrti drugog sina, Manolillo je rođen. Josefina mu je poslala fotografiju malene koja se tek rodila, a otac je u pismu prokomentirao: «Ni trenutka ne prolazi, a da ga ja ne pogledam i ne nasmijem se, bez obzira koliko sam ozbiljan, kad vidim onaj prelijepi smijeh koji izlazi zavjese i na vrhu katafalke na kojoj sjedi. Taj njezin smijeh mi je ovdje najbolje društvo i što ga više gledam, to više otkrivam da nalikuje vašem. I oči, i obrve i cijelo lice. Ovaj naš sin, za kojeg u ovom životu ne smijete izgubiti srce i povjerenje, više je vaš nego moj. Drugi je bio više moj ... »
Teškoće koje je doživjela dok je bio u zatvoru nadahnule su pjesmu Luk nanas. Obavijestila ga je o svojoj tragičnoj situaciji i Miguela, vrlo pogođenog vijestima, a Miguel je rekao sljedeće: «Ovih dana provodim razmišljajući o vašoj situaciji, svaki dan sve teži. Miris luka koji jedete dopire do mene ovdje, a moje će dijete biti ogorčeno sisati i umjesto soka dobiti sok od luka. Za vašu udobnost, šaljem vam one kuplete koje sam napravio, jer mi ne preostaje ništa drugo nego pisati ili očajavati ... »
Luk je mraz
zatvorena i siromašna.
Mraz tvojih dana
i mojih noći.
Glad i luk,
crni led i mraz
velika i okrugla.
U kolijevci gladi
moje dijete je bilo.
Sa lukovom krvlju
dojena.
Ali tvoja krv
zamrznuto sa šećerom,
luk i glad.
Brineta
riješeno na mjesecu
nit po nit se prosipa
preko krevetića.
Smej se dete
da ti donosim mjesec
kad je potrebno.
Lark od moje kuće,
puno se smijati
To je tvoj smijeh u tvojim očima
svjetlost svijeta.
Toliko se smijte
da te moja duša čuje
pobijediti prostor.
Tvoj smijeh me oslobađa
daje mi krila.
Samoće me odvode,
zatvor me odvodi.
Usta koja lete,
srce koje ti je na usnama
treperi.
Tvoj smijeh je mač
pobjedonosnije,
pobjednik cvijeća
i lajkovi
Rival sunca.
Budućnost mojih kostiju
i moje ljubavi.
Lepršavo meso
iznenadni kapak,
živeći kao nikada pre
u boji.
Koliko zlata
vinuti se, lepršati,
iz vašeg tijela!
Probudio sam se kao dijete:
nikad se ne probudi.
Tužna imam usta:
uvijek se smijte
Uvijek u krevetiću,
braneći smijeh
olovka po olovka.
Da letim tako visoko,
tako raširen,
da je tvoje meso raj
novorođenče.
Kad bih mogao
vratite se na ishodište
vaše karijere!
U osmom mjesecu se smijete
sa pet cvjetova narandže.
Sa pet sitnih
svireposti.
Sa pet zuba
poput pet jasmina
tinejdžeri.
Ljubi granicu
bit će sutra,
kad je u zubima
osjetiti oružje.
Oseti vatru
srušeni zubi
traži centar.
Letite dijete u dvojcu
prsni mjesec:
on, tužan od luka,
zadovoljni ste
Ne raspadajte se.
Ne znate šta se događa ili
šta se dešava.