Fotografija: José Hierro. ABC. (c) Clara Amat.
Za Madrilenian Jose Hierro Smatra se jedan od velikih savremenih pesnika Govori španski i danas se navršava 19 godina otkako nas je napustio. I naredne godine će biti stogodišnjica njegovog rođenja. Pripadao je takozvanoj "generaciji pola veka" i njegovo delo sadrži društvene i posvećene teme sa čovekom, protokom vremena i pamćenjem. New York Notebook y Radost su dvije njegove najvažnije publikacije. Osvojio je i neke od najprestižnijih nagrada kao što su Nacionalna nagrada za književnost, Nagrada kritike 1957., Nagrada princa od Asturije ili Cervantes. Ide ovo izbor pjesama u njegovo sećanje.
José Hierro - Pjesme
Samit
Čvrsto, pod nogama, istinito i sigurno,
od kamena i muzike imam te;
ne kao tada, kad svaki trenutak
probudio si se iz mog sna.
Sada mogu dodirnuti tvoja nježna brda,
svježe zelenilo vaših voda.
Sada smo, opet, licem u lice
kao dva stara druga.
Nova pjesma sa novim instrumentima.
Ti pjevaš, uspavljuješ me i ljuljaš me.
Od moje prošlosti činiš vječnost.
A onda vreme skine gol.
Pevaj ti, otvori zatvor gde čekaš
toliko nagomilane strasti!
I vidite kako se naša stara slika gubi
odnesen vodom.
Čvrsto, pod nogama, istinito i sigurno,
od kamena i muzike imam te.
Gospode, Gospode, Gospode: svejedno.
Ali šta si uradio sa mojim vremenom?
Unutrašnja radost
U sebi to osjećam iako se krije. Mokro
moje mračne unutrašnje puteve.
Ko zna koliko magičnih glasina
na sumornom srcu koje ostavlja.
Ponekad u meni izlazi njegov crveni mjesec
ili me nasloni na čudno cveće.
Kažu da je umro, to od njegovog zelenila
drvo mog života je otkinuto.
Znam da nije mrtav, jer ja živim. Uzimam,
u skrivenom kraljevstvu gde se krije,
uho njegove prave ruke.
Reći će da sam umro, a ne umirem.
može li ovako, recite gdje
da li bi mogla da vlada ako ja umrem?
Spavajuća duša
Legao sam na travu između balvana
taj list po list ogoliše svoju ljepotu.
Pustio sam dušu da sanja:
Probudila bih se ponovo u proleće.
Svijet je ponovo rođen, ponovo
rođena si, dušo (bila si mrtva).
Ne znam šta se desilo za ovo vreme:
spavao si, nadajući se da ćeš biti večan.
I koliko ti visoka muzika pjeva
iz oblaka, i koliko god da te vole
objasni zašto stvorenja evociraju
to crno i hladno vrijeme, čak i ako se pretvaraš
učini da ti se toliko života prolije
(bio je život, a ti si spavao), više ne stižeš
da dostigne puninu svoje radosti:
spavao si kad je sve bilo budno.
Naša zemlja, naš život, naše vrijeme...
(Dušo moja, ko ti je rekao da spavaš!)
Neprijatelj
On nas gleda. Proganja nas. Unutar
od tebe, u meni, gleda nas. Isplakati
bez glasa, punog srca. Njegov plamen
žestoko je u našem mračnom centru.
Živite u nama. Želi da nas povrijedi. ulazim
u tebi. Zavijanje, urlanje, urlanje.
Ja bježim, a crna mu senka sipa,
totalna noć koja nam izlazi u susret.
I raste bez prestanka. Odvodi nas
poput oktobarskih pahuljica vjetra. Bush
više od zaborava. Spržiti ugljem
neugasivi. Otiđite devastirani
dani snova. Nesrećni
oni koji mu otvaraju naša srca.
Kao ruža: nikad...
Kao ruža: nikad
pomutila te misao.
Život nije za tebe
koji se rađa iznutra.
Ljepota koju imate
juče je u svoje vrijeme.
To samo u tvom izgledu
tvoja tajna se čuva.
Prošlost ti ne dam
njegova zastrašujuća misterija.
Uspomene te ne zamagljuju
kristal tvojih snova.
Kako može biti lijepo
cvijet koji ima uspomene.
Ruka je ta koja pamti...
Ruka je ta koja pamti
Putujte kroz godine
teče u sadašnjost
uvek se sećam.
Nervozno pokazuje
šta je živelo zaboravljeno.
ruka sjećanja,
uvek ga spasava.
Sablasne slike
oni će se učvrstiti,
oni će nastaviti govoriti ko su bili,
zašto su se vratili.
Zašto su sanjali meso,
čista nostalgična stvar.
Ruka ih spašava
njenog magičnog limba.
Večernje svjetlo
Tužno me čini pomisao da ću jednog dana ponovo poželeti da vidim ovaj prostor,
vrati se u ovaj trenutak.
Tužan sam kada sanjam da lomim krila
uz zidove koji se uzdižu i sprečavaju ga da me ponovo pronađe.
Ove rascvjetale grane koje luckaju i veselo se lome
miran izgled vazduha,
ti talasi koji mi mokre stopala hrskave lepote,
dječak koji drži večernje svjetlo na čelu,
ta bijela maramica je možda pala iz nekih ruku,
kada više nisu očekivali da će ih dotaknuti poljubac ljubavi...
Tužno mi je gledati te stvari, želim te stvari, čuvati te stvari.
Tuzno me cini sanjati da ih ponovo trazim, ponovo me trazis,
naseljavajući još jedno ovakvo popodne granama koje čuvam u duši,
naučivši u sebi da se san ne može ponovo sanjati.
Izvor: Tihi glas