Intervju s Inésom Planom, eksponentom novog španskog krimića.

InesPlana. UvodnikEspasa.

Inés Plana: Autorica otkrića izdavačke kuće Espasa u žanru noir objavljuje svoj drugi roman: Los Que No Aman Die Before.

Drago nam je što danas imamo Inés Plana (Barbastro, 1959) na našem blogu, spisateljicu otkrovenja 2018, sa svojim prvim romanom, koji odiše uspjehom u prodaji, Umiranje nije ono što najviše boli, i upravo objavio drugi Pre nego što umru oni koji ne vole, oba iz ruke izdavačke kuće Espasa.

«Bio je to udarac sekire koji je izgledao izdajno pao s neba, zabio duboko u zemlju i izazvao provaliju između ljudi i njihovih nada. S jedne strane bili su ljudi i hipoteke koje više nisu mogli plaćati, poslovi koji su prestali postojati, preduzeća u stečaju, tuga, zbunjenost. S druge strane nepremostive provalije: prelijepe kuće, novi automobili, odmori u tropskim krajevima, sigurnost platnog spiska, vikend putovanja i mnogi drugi snovi. Nije se trebao graditi most za povratak u te izgubljene svjetove. Suprotno tome, namjera je bila dinamitizirati sve one koji su i dalje ostali neozlijeđeni.

Vesti iz književnosti: Karijerni novinar i kultni pisac u žanru crnaca s vašim prvim romanom. Kakav je bio proces? Što vam je trebalo jednog dana da kažete "Napisat ću roman, a to će biti krimić"?

Ines Plana: Godinama sam vježbao pisanje, a kod kuće još uvijek držim stranice priča, priča i ranih romana koje sam na kraju odbacio jer nisu imale kvalitet kakav sam tražio, ali naučio sam puno toga pokušavajući. Došlo je vrijeme kada sam se osjećao spremnim za rješavanje ogromne složenosti romana. Imao sam zaplet u glavi, koji će kasnije postati „Umiranje nije ono što najviše boli, i sa strahom i poštovanjem počeo sam pisati prvo poglavlje i nisam se zaustavio. Zašto kriminalistički roman? Oduvijek me privlačio žanr, kako u kinu, tako i u književnosti, i već sam bio odlučio da priča započne s likom obješenog čovjeka, sa naizgled savršenim zločinom koji bi me trebao dovesti do istraživanja zla i kakve okrutnosti i opasno koje može postati sudbina.

AL: Socijalna pošast trgovine ljudima, u ovom slučaju maloljetnika, koja treba robovati i silovati u ekonomske svrhe, majstorski se ogleda u vašem drugom romanu, Pre nego što umru oni koji ne vole. Užasna tema, za koju svi znamo da postoji, ali koja obično ne dolazi na naslovnice novina. Šta je sa trgovinom ljudima, mafijama, makroima koji koriste žene i djevojke kao robu? Gdje je u stvarnosti ovo ropstvo XNUMX. vijeka koje, ponekad, izgleda da postoji samo u kriminalnim romanima?

IP: Procjenjuje se da posao s prostitucijom u Španiji generira oko pet miliona eura dnevno. Kazneni zakon ne smatra zločinom iznajmljivanje ljudskog tijela za bavljenje seksom, svodništvo je, ali ženama koje robuju prijeti i ne usuđuju se prijaviti da su žrtve seksualnog iskorištavanja. Prisiljeni su tvrditi da se seksom bave svojom voljom. Stoga je teško pred zakonom pokazati trgovinu ženama, to ropstvo u XXI vijeku. U Europskoj uniji svaka četvrta žrtva je maloljetna. Za njih plaćate mnogo više nego za odraslu ženu. Ovo je ogromna stvarnost koja još jednom nadmašuje sve što se može ispričati u romanu.

AL: Pričate o svom prvom romanu, Umiranje nije ono što najviše boli, šta To proizlazi iz šokantnog životnog iskustva: vidjeli ste obješenog čovjeka kako visi o drvetu dok ste bili u vlaku. Uključeno Pre nego što umru oni koji ne vole Pored trgovine maloljetnicima, ukrštene su i mnoge prošlosti koje odražavaju usamljenost starosti, nesvijest mlade žene koja je sposobna da uništi porodicu i svih onih koji je vole, loše majke kojoj njene kćeri priječe, odbijanje koje su pretrpjele civilne straže u njihovim mjestima porijekla ili u vlastitim porodicama u određenim područjima Španije, izdaja među prijateljima ... Što vas pogađa u vezi sa ovim sekundarnim zavjerama da ih odaberete za četvrti zid  Pre nego što umru oni koji ne vole?

IP: Šokiran sam svime što stvara bol, nepravdu, a nažalost stvarnost mi daje mnoge elemente koji me nadahnjuju u najmračnijim područjima i stavovima ljudskog stanja. Ja sam pisac, ali i novinar. Živim vrlo blizu stvarnosti, promatram je s kritičkim duhom, boli me i očajavam kada se ništa ne radi na poboljšanju ili dostojanstvu. I u svom prvom i u drugom romanu želio sam prikazati tu prljavu stvarnost iz basne, koja je alat koji imam. Kriminalistički roman omogućava upotrebu fikcije za društvenu denuncijaciju, a istovremeno kada čitatelji uživaju u priči, mogu otkriti i mračne aspekte društva koje nisu primijetili i koji ih provociraju na razmišljanje o vremenu u kojem živimo.

AL: Svoje romane postavljate u malim gradovima u Kastilji, a ovaj put i u galicijskom okruženju, na Costa Da Morte. Uvés, Los Herreros, Cieña, ... su gradovi kroz koje čitatelj prolazi pored vas, osjećajući na kraju samo još jednog susjeda. Postoje li takve lokacije?

IP: I Uvés u zajednici Madrida i Los Herreros u Palenciji ili Cieña na Costa da Morte su zamišljene postavke. U njima postoje situacije koje iz jednog ili drugog razloga nisam želio izdvojiti odabirom stvarnih mjesta. Takođe se osjećam slobodnije kad se bavim ovako. Ali svi ti izmišljeni lokaliteti imaju stvarnu bazu, gradove koji su me nadahnuli i koji su mi poslužili kao referenca, iako to nije posebno, ali miješao sam elemente nekoliko dok oni nisu postali jedinstveni scenarij.

AL: Protagonisti par excellence američkog žanra crnaca su privatni detektivi i španjolski policajci. Iako Civilna garda glumi u nekim od poznatih crnih serija, to obično nije ona koju su izabrali pisci žanra. U svojoj crnoj seriji predstavljate nam dvije vrlo ljudske, vrlo stvarne civilne straže: poručnik Julián Tresser i kaplar Coira, od kojih nijedan nije u najboljem izdanju. Zašto civilna garda? Civilna garda je tijelo s vojnim propisima, različito od policije, a solventnost kojom pišete o njima otkriva mnogo sati istrage, je li bilo teško znati unutarnje funkcioniranje tijela i utjecaj takvih na osobni život profesionalac na izborima?

Oni koji ne vole umiru prije

Los Que No Aman Die Before, novi roman Inés Plane: bavi se maloljetnicima, trgovinom oružjem i prostitucijom.

IP: Da, bilo je, jer Civilna garda ima prilično složeno unutarnje funkcioniranje, upravo zbog svoje vojne prirode, za razliku od ostalih policijskih snaga. Ali imam pomoć Germana, narednika Civilne garde, izvanrednog profesionalca i izvanredne osobe koji mi je s velikim strpljenjem objasnio posebnosti Korpusa, jer ih nije lako razumjeti prvi put . Za mene je to izazov i od prvog trenutka kad sam počeo zamišljati radnju "Umiranje nije ono što najviše boli", bilo mi je vrlo jasno da će istražitelji biti civilna straža. Iz jednog romana u drugi, uspio sam saznati mnogo više o njihovom životu, svakodnevnim problemima i načinu rada, što je vrijedno divljenja, jer imaju duh izvanredne predanosti i nije lako emocionalno se nositi s poslom koji , u mnogim prilikama, zaista traje. Zapravo imaju visoku stopu samoubistava i najgore je što se ne dodjeljuje dovoljno sredstava za efikasnu i, prije svega, preventivnu psihološku njegu.

AL: U svijet romana dolazite nakon važne profesionalne novinarske karijere. Vaš prvi roman Umiranje nije ono što najviše boli Bilo je to novo otkriće žanra noir i Pre nego što umru oni koji ne vole već miriše i ima okus najbolji prodavac. Ima li nezaboravnih trenutaka u ovom procesu? Onu koju ćete zauvijek čuvati.

IP: Mnogo ih je napravljeno od senzacija i emocija koje sam jako usvojio. Sjećam se sastanaka s čitateljima u čitalačkim klubovima kao jednog od najdragocjenijih trenutaka u mom životu, kao i prezentacije u Madridu „Umiranje nije ono što najviše boli“ i onih koje sam radio u svojoj zemlji, Aragonu. U mom gradu, Barbastru, dočekao sam koji nikada neću zaboraviti, kao u Zaragozi i Huesci. To je bio moj prvi roman i sve sam to proživjela s velikim intenzitetom, bilo mi je teško vjerovati da mi se sve tako lijepo događa. Niti zaboravljam koliko sam uživao u festivalima zločina, sajmovima i prezentacijama u mnogim gradovima Španije, a ostajem i s ljudima koje sam upoznao kroz svoj roman i s kojima sam se povezao na tako poseban način.

AL: Kako prizivate kreativnost? Imate li navike ili hobije tokom pisanja? Podijelite li priču prije nego što je pustite da ugleda svjetlost ili je zadržavate za sebe dok posao ne smatrate završenim?

IP: Inspiracija je vrlo nestalna i dolazi kad želi, a ne kad vam treba, pa je obično ne čekam. Radije započinjem pisati i neka to bude moje vlastito djelo, inzistiranje na tome, ono što mi otvara um i pokazuje putove. Ipak, da moram spomenuti inspirativan izvor, to bi za mene sigurno bila muzika. Ne slušam ga dok pišem, nesposoban sam jer sam izvan centra, ali između sesija pisanja slušam pjesme koje najčešće nemaju veze sa materijom kojom se bavim, ali koje generiraju slike u mojoj pamet, predložite situacije i stavove likova koji mi puno pomažu i koje smatram vrijednim. Nemam hobije kad počnem pisati. Samo trebam tišinu i da me nitko ili ništa ne prekida, što se ne postiže uvijek, ali trudim se da to bude tako, jer je to posao koji zahtijeva puno koncentracije i posebno stanje duha koji me apsolutno izbacuje iz svijet. Postoji samo priča koju želim ispričati i ništa više. Kompliciran je proces koji stvara nesigurnost i koji vas prisiljava na donošenje odluka koje, ako nisu ispravne, mogu srušiti temelje romana. Moramo biti oprezni. Kad imam nekoliko poglavlja, dajem ih svom partneru, koji takođe piše, da pročita njihove utiske i prokomentira ih.

AL: Voljeli bismo da nam otvorite svoju dušu kao čitaoca: koje su to knjige koje godinama prolaze i s vremena na vrijeme ih ponovo pročitate? Objavljuje li se bilo koji autor koji vas zanima, kakav kupujete?

IP: Obično puno čitam. Imam autore kod kojih idem redovno, jer od njih uvijek naučim nove stvari. Ovo je slučaj sa Tolstojem, Jane Austen ili Flaubertom, na primjer. Postoji savremeni autor koji mi se jako sviđa, Enrique Vila-Matas. Privlače me svjetovi koje izražava i koliko ih dobro pripovijeda, ali ne brinem zabrinuto za bilo kojeg određenog pisca. Kupujem knjige na koje imam dobre reference, a istina je da volim improvizirati kad posjetim knjižaru.

AL: Što je s književnim piratstvom da se dan nakon što roman izađe, može preuzeti sa bilo koje piratske stranice? Koliku štetu nanosi piscima?

IP: Nanosi puno štete, naravno. Boli što se, zaista, gotovo minutu nakon objavljivanja romana već nudi besplatno na Internetu. Ova vremena u kojima živimo od apsolutne međusobne povezanosti imaju one rubove koji ostaju nepolirani. Nemam rješenje za zaustavljanje piraterije, jer sam jednostavan građanin, ali na našim liderima je da to učine i ne znam čine li napor potreban u ovom pitanju koji toliko šteti stvaranju i kulturi.

AL: Papir ili digitalno?

IP: Volim čitati na papiru, iako to ponekad radim i na tabletu, ali volim taj ritual okretanja stranica, vrlo poseban miris novo kupljene knjige ... U svakom slučaju, važno je čitati, što god medij. To je jedna od najzdravijih navika za um i najobogaćenija koja postoji.

AL: Poslednjih godina slika pisca se mnogo promenila. Klasična slika prešutnog, introvertnog i pustinjačkog genija ustupila je mjesto većem broju pisaca medija koji se svijetu predstavljaju putem društvenih mreža i imaju hiljade, pa čak i stotine hiljada sljedbenika na Twitteru. Neki ostaju, drugi poput Lorenza Silve odlaze. Kakav je vaš slučaj? Kakav je odnos sa društvenim mrežama?

IP: Otkako sam objavio svoj prvi roman, moje iskustvo u mrežama bilo je jednostavno prekrasno. Dozvolili su mi da se povežem sa svojim čitateljima, javno ili putem privatnih poruka. Tijekom pisanja svog drugog romana osjetio sam naklonost i poštovanje toliko ljudi koji su čitali "Umiranje nije ono što najviše boli" i koji su čekali moju sljedeću priču na kojoj bih im bio vječno zahvalan. Ja sam vrlo društvena osoba, volim ljude i u mrežama se osjećam u svojoj sredini i nadam se da će se to uvijek nastaviti.

AL: Za kraj, kao i uvijek, postaviću vam najintimnije pitanje koje pisac može postaviti: Zašto pišete?

IP: To je nužnost, ne sjećam se niti jednog dana u svom životu u kojem nisam nešto napisao ili zamislio šta ću napisati. Budući da sam bila vrlo mala i čak i bez učenja pisanja, roditelji su mi rekli da već improvizujem pjesme i recitujem ih naglas. Vjerujem da sam se rodio s tom brigom koja me veže i pretpostavljam da sam postao novinar da me nikada neće napustiti. Pisanje mi je životni partner i bez toga ne bih mogla zamisliti svoje postojanje.

Hvala Inés Plana, želim vam da nastavite sa ovim ogromnim uspjehom i da Julián Tresser i kaplar Guillermo Coira imaju dug život na radost vaših čitatelja.


Sadržaj članka pridržava se naših principa urednička etika. Da biste prijavili grešku, kliknite ovdje.

Budite prvi koji komentarišete

Ostavite komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.

*

*

  1. Za podatke odgovoran: Miguel Ángel Gatón
  2. Svrha podataka: Kontrola neželjene pošte, upravljanje komentarima.
  3. Legitimacija: Vaš pristanak
  4. Komunikacija podataka: Podaci se neće dostavljati trećim stranama, osim po zakonskoj obavezi.
  5. Pohrana podataka: Baza podataka koju hostuje Occentus Networks (EU)
  6. Prava: U bilo kojem trenutku možete ograničiti, oporaviti i izbrisati svoje podatke.

bool(tačno)