Originalna fotografija: (c) La Razón.
Pesnik iz Alicantea Francesca Aguirre, poznatija kao Paca Aguirre, je umro u Madridu u 88. godini godine. Pripadnost tzv.druga generacija 50-ih»Bio je jedan od rijetkih autora koji je još uvijek bio aktivan. Simbolika, dubina, dubina, ali i slavljenje života, bliskost, nostalgija i ljubav čine djelo kasnog prepoznavanja, ali dostojno ga s punim pravima. Ovo su 4 njegovih pjesama to ističem.
Francesca Aguirre
Bila je kći slikara Slika rezerviranog mjesta Lorenzo Aguirre i bila udata za Felix Grande, još jedan važan pjesnik, s kojim je imao ćerka takođe pesnik, Guadalupe Grande.
Dugo je trebalo da se objavi i smatralo se vrlo pod utjecajem Antonija Machada u vezi sa procesom književnog stvaranja, koji bi trebao biti a odraz vlastitog postojanja više od tog kreativnog rada. Taj Machadianov utjecaj bio je i ono što se najviše isticalo kad je dobio Državna nagrada za književnost prošle godine.
Treba napomenuti od njegovih najpoznatijih i najrelevantnijih djela Itaka, nagrađen znakom Leopoldo Panero iz poezije. Sa Istorija anatomije primio Državna nagrada za poeziju 2011. godine.
4 pjesama
Itaka
A ko je ikada bio na Itaci?
Ko ne poznaje njegovu surovu panoramu,
prsten mora koji ga sabija,
strogu prisnost koju nam nameće,
ekstremna tišina koja nas prati?
Itaka nas sažima kao knjigu,
prati nas prema nama samima,
otkriva nam zvuk čekanja.
Jer zvuči čekanje:
stalno odzvanja glasovima koji su nestali.
Itaka nas osuđuje otkucaje srca,
čini nas saučesnicima daljine,
slijepi čuvari staze
šta se radi bez nas,
što nećemo moći zaboraviti jer
nema zaborava za neznanje.
Bolno se jednog dana probuditi
i razmišljamo o moru koje nas grli,
koji nas pomazuje solju i krštava kao novu djecu.
Sjećamo se dana zajedničkog vina
riječi, a ne odjek;
ruke, a ne razvodnjeni gest.
Vidim more koje me okružuje,
plava propalica kroz koju ste se izgubili,
Provjerim horizont s iscrpljenom pohlepom,
Ostavljam oči na trenutak
ispuniti njegovu prekrasnu kancelariju;
onda okrenem leđa
i usmjeravam svoje korake prema Itaci.
***
Zadnji snijeg
Pedru Garcíi Domínguezu
Lijepa vas laž prati,
ali ne stigne te maziti.
Znate samo šta kažu o njoj
šta vam objašnjavaju zagonetne knjige
koji pričaju nevjerovatnu priču
sa riječima punim značenja,
puni tačne jasnoće i težine,
i to, međutim, ne razumijete.
Ali vaša vjera vas spašava, ona vas čuva.
Prekrasna laž vas čuva
iako vas ne može vidjeti, a vi to znate.
Vi to znate na taj neobjašnjiv način
u kojoj znamo šta nas najviše boli.
Kiša s neba iz vremena i sjene,
pada kiša nevinosti i luda tuga.
Vatra sjena vas osvjetljava,
dok snijeg gasi zvijezde
to su nekad bili stalni žar.
Prati vas prekrasna laž;
do beskrajnih miliona svjetlosnih godina,
netaknut i saosećajan, sneg se širi.
***
Svjedok izuzetka
Maribel i Ani
More, more je ono što mi treba.
More i ništa drugo, ništa drugo.
Ostalo je malo, nedovoljno, siromašno.
More, more je ono što mi treba.
Ni planina, ni rijeka, ni nebo.
Ne, ništa ništa,
samo more.
Ni cvijeće ne želim, ni ruke,
ni srce da me utješi.
Ne želim srce
u zamjenu za drugo srce.
Ne želim da razgovaraju sa mnom o ljubavi
u zamenu za ljubav.
Želim samo more:
Samo mi treba more
Voda daleko,
voda koja ne izlazi,
milosrdna voda
šta da operem moje srce
i ostavite ga na njegovoj obali
biti gurnut njegovim valovima,
lizala je jezikom soli
koji liječi rane.
More, more kojem treba biti saučesnik.
More da sve ispriča.
More, vjerujte mi, treba mi more,
more gdje mora plaču
i niko to ne primjećuje.
***
Dugo vrijeme
Natiju i Jorgeu Riechmannu
Sjećam se jednom kad sam bio dijete
činilo mi se da je svijet pustinja.
Ptice su nas zauvijek napustile:
zvijezde nisu imale smisla,
i more više nije bilo na svom mjestu,
Kao da je sve to bio pogrešan san
Znam to jednom kad sam bio dijete
svijet je bio grob, ogromna rupa,
ponornica koja je progutala život,
lijevak kroz koji je pobjegla budućnost.
Tačno je da jednom, tamo, u djetinjstvu,
Čuo sam tišinu poput vriska pijeska.
Duše, rijeke i moji hramovi su šutjeli,
krv mi je stala, kao odjednom,
bez razumijevanja zašto, isključili bi me.
A svijet je nestao, ostao sam samo ja:
zaprepaštenje tužno poput tužne smrti,
čudna, mokra, ljepljiva neobičnost.
I razdiruća mržnja, ubilački bijes
koji se, strpljivi, digao do prsa,
dosezao je do zuba, čineći ih škrgutima.
Istina je, bilo je to davno, kad je sve počelo,
kada je svijet imao dimenziju čovjeka,
i bila sam sigurna da će se jednog dana moj otac vratiti
i dok je pjevao pred svojim štafelajem
brodovi bi mirno stajali u luci
a mjesec bi izlazio s njenim kremastim licem.
Ali nikad se nije vratio.
Ostale su samo njegove slike,
njegovi krajolici, njegovi čamci,
mediteransko svjetlo koje se nalazilo u njegovim četkama
i djevojka koja čeka na udaljenom molu
i žena koja zna da mrtvi ne umiru.