Un May 9 od 1938 rođen Charles simić, Američki pesnik rođen u Beogradu koji svoje pesme o savremenom životu tretira. Bilo je Pulitzerova nagrada za poeziju 1990 i još uvijek je prepoznat kao jedan od sjajnih glasova međunarodne poetske scene. Napravim izbor nekih njegovih pjesama.
Ko je Charles Simić
Rođen je u Beograd 1938. 1943. god njegov otac emigrirao je u Sjedinjene Države (Bio je inženjer i zbog njegove profesije stekao je mnogo kontakata). Ostatak porodice, Charles, njegova majka i mlađi brat, nisu ga mogli upoznati gore 1954. Tamo su se nastanili u Chicagu. Charles je završio srednju školu, ali nije išao na univerzitetUmjesto toga, počeo je raditi i pisati poeziju. Nakon odsluženja vojnog roka 1961. godine upućen u Njemačku i Francusku kao vojna policija.
En 1968 objavio svoju prvu knjigu, Šta kaže trava. Predavao je književnost na Univerzitetu u Kaliforniji, a zatim na Univerzitetu New Hampshire gdje nastavlja raditi i danas. Objavio više od šezdeset knjiga, među njima jedan u prozi, Život slika. Posljednji je Izgrebana u mraku, objavljeno 2018.
Smatra se jedan od najvećih savremenih pjesnika i esejista na engleskom jeziku, ali mu je i veliko divljenje na međunarodnoj poetskoj sceni. On je osvojio 1990. Pulitzerova nagrada za poeziju a takođe je i pjesnički laureat Sjedinjenih Država.
Još radova
- Rastavljanje tišine
- Hotel za nesanicu
- Svijetu nije kraj i druge pjesme
- Gdje je mačka?
- Muha u masti, koji sakuplja njihova sjećanja.
- Glas u tri ujutro
Pesme
Naša banda
Kao moljci
motajući se oko stupa sa lampom
U paklu
Bili smo.
Izgubljene duše,
svi i svaki.
ako ih nađete,
vratite ih pošiljaocu.
**
Crni leptir
Brod duhova mog života
preopterećen kovčezima,
postavljanje jedra
sa večernjom plimom.
**
U ovom našem zatvoru
Tamo gdje je upravnik tako diskretan
da to niko nikad ne vidi
zaokruži,
moraš biti vrlo hrabar
da tapkate po ćelijskom zidu
kad se svjetla ugase
čeka da se čuje,
ako ne za nebeske arhanđele,
da za prokletog pakla.
**
Telefon bez linije
Nešto ili neko koga ne mogu imenovati
natjerao me da sjednem i prihvatim ovu igru
I dalje igram godinama kasnije
a da ne znaju njihova pravila ili ne znaju sa sigurnošću
ko pobjeđuje ili gubi,
koliko god sam razbijao mozak proučavajući
sjena koju projiciram na zid
poput čovjeka koji čeka cijelu noć
poziv s telefona bez veze
govoreći sebi da to možda zvuči.
Tišina oko mene tako gusta
da čujem zvuk premešanih karata,
ali kad pogledam svoja leđa, nemirna,
na prozoru je samo moljac,
njegov um neispavan i nepokolebljiv poput mog.
Iz odabranih pjesama
Lubenice
Zelene Bude
Na štandu s voćem.
Jedemo osmijeh
I pljujemo zube.
**
Napomena je skliznula ispod vrata
Vidio sam visoki zaslijepljeni prozor
Do kasnog popodnevnog sunčevog svjetla.
Video sam peškir
S mnogo tamnih otisaka prstiju
Vise u kuhinji.
Vidio sam staru jabuku
Šal vjetra na njenim ramenima,
Napredujući usamljeni vrlo malo po malo
Put sušnih brda.
Vidio sam neopremljeni krevet
I osjetio sam hladnoću njenih čaršafa.
Vidio sam muhu natopljenu mrakom
Nadolazeće noći
Gledajući me jer nisam mogao izaći.
Vidio sam kamenje koje je došlo
Iz velike ljubičaste daljine
Gužva oko ulaznih vrata.
**
Strah
Strah prelazi sa čovjeka na čovjeka
Ne znajući,
Dok list prolazi drhteći
U drugu.
Odjednom se cijelo drvo trese
A od vjetra nema ni traga.
**
Stolica
Ova stolica je nekada bila Euklidova učenica.
Knjiga njegovih zakona počiva na njegovom sjedalu.
Prozori škole bili su otvoreni
Tako je vjetar okrenuo stranice
Šapćući slavna iskušenja.
Sunce je zašlo nad zlatnim krovovima.
Svuda su se sjene produžile
Ali Euklid nije rekao ništa slično.