Cecilia Meireles rođen je dana kao danas 1901. godine Rio de Žaneiro. Bila je učiteljica i novinarka i smatra se jednom od najboljih južnoameričkih pjesnikinja XNUMX. stoljeća. To je pripadalo Brazilski modernizam a imao je i veliki uticaj romantizma. Prvu zbirku pjesama objavio je sa 18 godina i dobio je nekoliko nagrada i priznanja. Bio je osnivač Prve dečje biblioteke u Rio de Žaneiru. Ovo je izbor pjesama autora njegov rad za pamćenje.
Cecilia Meireles - Izbor pjesama
Portret
Danas nisam imao ovo lice,
tako miran, tako tužan, tako mršav,
niti ove oči tako prazne,
ni ove gorke usne.
Nisam imao ove ruke bez snage,
tako zaustavljen i hladan i mrtav;
Nisam imao ovo srce
to nije ni prikazano.
Nisam primetio ovu promenu,
tako jednostavno, tako istinito, tako lako:
U kom ogledalu si se izgubio
moja slika?
Resurrección
Ne pjevaj, ne pjevaj, jer brodovi dolaze izdaleka,
dolaze zatvorenici, jednooki, monasi, govornici,
bombaši samoubice.
Vrata dolaze, opet, i hladnoća kamenja,
stepenica,
i, u crnom ogrtaču, te dvije drevne ruke.
I mobilna svijeća plamen dimi. I knjige. I
Sveto pismo.
Ne pevaj, ne Jer to je bila tvoja muzika
glas ono što se čulo. Ja sam nedavno mrtav, i dalje
sa suzama.
Neko mi je odsutno pljunuo po trepavicama.
Tako da sam vidio da je već kasno.
I pustio sam da sunce ostane na mojim nogama i da muve hodaju.
I spora pljuvačka mi je curila iz zuba.
Ne pevaj, jer sam isplela kosu, sad,
i ja sam ispred ogledala, i dobro znam da sam u bekstvu.
Djetinjstvo
Uzeli su balkonske rešetke
odakle je kuća viđena.
Srebrne poluge.
Zauzeli su hlad stabala limuna
gde su se kotrljale gudale muzike
i crvenkasti mravi.
Oduzeli su kuću sa zelenim krovom
sa svojim pećinama od školjki
i njegove vitraže od ugašenog cvijeća.
Uzeli su staru klavirsku gospođu
ko je igrao, igrao, igrao
blijeda sonata.
Oduzeli su kapke starih snova,
a ostavili su samo uspomenu
i trenutne suze.
Sugestija
Svašta se dešava ovako
spokojan, slobodan, veran.
Cvijet koji je ispunjen, bez sumnje.
Talas koji je nasilan, zbog indiferentne vežbe.
Mjesec koji obavija mladu i mladoženju zagrljeni i
već hladnim vojnicima.
Takođe kao i ovaj noćni vazduh: šaputanje
tišine, pune rođenja i
latice.
Jednako zaustavljenom kamenu, čuvajući svoju odgođenu sudbinu.
I oblak
lagana i lijepa, živi od toga da nikad ne postane.
Cikada gori u svojoj muzici, kamila koja žvaće
njegova duga samoća,
Ptici koja traži kraj svijeta, volu koji ide
sa nevinošću prema planini.
To se dešava ovako, bilo šta spokojno, slobodno, vjerno.
Ne kao ostali muškarci.
Jesenja pesma
Oprosti mi suvi listove,
Ne mogu se brinuti za tebe
Zaljubio sam se u ovaj svijet
pa čak i ljubav koju sam izgubio.
Kakva je bila korist od pletenja cvijeća
u pesku zemlje
da ima ljudi koji spavaju
na sopstvenom srcu?
I nisam mogao da ga podignem!
Plačem zbog onoga što nisam uradio
i za ovu slabost
je da sam tužan i nesretan.
Oprosti mi, suhi list!
Moje oči su bez snage
bdijući i moleći se za njih
neće ustati.
Ti si jesenji list
koja leti kroz baštu.
Ostavljam ti svoju nostalgiju
-najbolji deo mene.
A ja idem ovuda
siguran koliko je sve beskorisno.
Da je sve manje od vetra,
manje od lišća na zemlji.
Razlog
Pevam jer trenutak postoji
I moj život je potpun
Nisam srećan niti sam tužan:
Ja sam pesnik.
brate neuhvatljivih stvari,
Ne osećam ni radost ni muku.
Prolazim kroz noći i dane
na vjetru.
Ako se srušim ili ako izgradim,
ako ostanem ili poništim,
-Ne znam, ne znam. Ne znam hoću li ostati
ili korak.
Znam da pevam. A pjesma je sve.
Rimovano krilo ima vječnu krv.
I jednog dana znam da ću biti glup:
-Ništa više.