Arthur Rimbaud je rođen dana kao danas Charleville, Francuska, u 1854. Najviši predstavnik simbolika devetnaestog vijeka i jedan od onih prokletih i izvanrednih pjesnika koji su vodili život toliko intenzivan koliko mu je suđeno da traje premalo. Prvo što sam pročitao o Rimbaudu bila je njegova pjesma Komoda, koja mi je privukla pažnju upravo zato što me podsjetila na onu koja je bila u kući mojih baka i djedova, također rezbarenu i evocirajuću od hiljadu stvari i priča, baš onako kako ih je on napisao. Dakle, za proslavu te nove godišnjice njegovog rođenja izabrao sam prvu od nekoliko više. Ali sve o ovom francuskom pjesniku, izvjestitelju, fotografu i geniju zaslužuje da se pročita pažljivo i uživajte u njemu sa zadovoljstvom.
Neke pjesme
Komoda
Veliki rezbareni kredenc - tamni hrast
zrači dobrotom starog, tako starog;
Otvoreno je, a dno mu se sliva, poput starog vina,
tamni valovi opsesivnih aroma.
Spakirano, to je gužva starih antikviteta,
mirisne i žute plahte, ručnici
žena i djece, naborana čipka,
Bakini šal s oslikanim zmajevima.
U njemu bismo pronašli medaljone i vrhunce
bijela ili plava kosa, portreti, suho cvijeće
čiji se miris s mirisom plodova miješa.
Oh, stari kredenče, koliko priča znaš!
i voljeli biste ih izbrojati, dakle, nesigurni, škripite
Kad se vaša crna vrata polako otvore
***
Povjetarac
U vašem povlačenju za pamuk,
mekim dahom, aura spava:
u svom gnijezdu svile i vune,
vesela aura brade
Kada aura podigne krilo,
u povlačenju pamuka
a cvijet ga zove
dah mu je zreo plod.
Oh, suštinska aura!
Oh, suština ljubavi!
Risom obrisanom,
kako mi dobro miriše u zoru!
Isuse, Josipe, Isuse, Marijo.
To je poput krila jastreba
koja napada, spava i umiruje
onom ko zaspi u molitvi.
***
Senzacija
Ići ću, kad veče zapjeva, plavo, ljeti,
ranjen pšenicom, da kroči na livadu;
sanjar, osjetit ću njegovu svježinu na svojim biljkama
I pustit ću da mi vjetar opere glavu
Bez govora, bez razmišljanja, proći ću stazama:
ali ljubav bez granica će mi rasti u duši.
Otići ću, sretan, kao sa djevojkom,
Kroz polja, dokle cigan luta.
***
Pronašli smo ga ponovo!
Pronašli smo ga ponovo!
Šta? Večnost.
To je miješano more
sa suncem.
Moja vječna dušo,
ispuni svoje obećanje
uprkos usamljenoj noći
i dan u plamenu.
Pa pusti
ljudskih poslova,
Od jednostavnih impulsa!
Letite prema ...
Nikad se ne nadaj,
nema istoka.
Nauka i strpljenje.
Mučenje je sigurno.
Nema sutra
satenski žar,
tvoj žar
to je dužnost.
Pronašli smo ga ponovo!
- Šta? - - Večnost.
To je miješano more
sa suncem.
***
Zar ne zamišljaš
Ne možeš li zamisliti zašto umirem od ljubavi?
Cvijet mi kaže: Zdravo! Dobro jutro, ptice.
Stiglo je proljeće, anđeoska slast.
Zar ne možete pogoditi zašto kipim od pijanstva!
Slatki anđeo mog krevetića, anđeo moje bake,
Zar ne možete pretpostaviti da se pretvaram u pticu
da moja lira bije i da mi krila tuku
poput lastavice?
***
Zlo
Dok su crvena grla gelera
zvižde preko plavog neba, dan za danom,
i to, grimizno ili zeleno, blizu kralja koji se smije
bataljoni tonu da se vatra masovno zapali;
dok neobuzdano ludilo slama
i pretvara hiljadu ljudi u malč za pušenje;
Jadni mrtvi! uronjen u ljeto, u travu,
u tvojoj radosti, Natura, što si ih stvorio svetima,
Postoji Bog koji se smije u damasku
od oltara, do tamjana, do zlatnih čaša,
koja je zavaljena u Hosane slatko zaspi.
Ali zapanjilo se kada su majke pomazale
da se muče i koji plaču ispod svojih crnih kapa
Nudi mu očavo umotan u maramicu.