Andaluzijski pjesnici I: Luis García Montero

Ja sam Andalužanin, pa to ne mogu izbjeći, niti poreći, krv me vadi. Iz tog razloga sam želio napraviti niz članaka, ovo biće "Andaluzijski pjesnici I: Luis García Montero" prva od pet, o andaluzijskim pjesnicima i poeziji.

Počnimo s granatiranjem Luis Garcia Montero. Znate li to? Ako je odgovor ne, ovo je vaša prilika da to učinite.

Luis Garcia Montero

Montero je rođen u istoj zemlji kao i García Lorca, Granada, 1958. godine pjesnik, književni kritičar, Profesor španske književnosti na Univerzitetu u Granadi i esejista. Is oženjen još jedan velikan španske književnosti: Almudena Grandes.

Isticanje dela njegovog opsežnog književnog dela izdvojit ćemo sljedeće pjesme:

• AIDS, bolest bez kraja, Granada, Univerzitet (1989).
• A sada ste vlasnik Bruklinskog mosta, Granada, Univerzitet (zbirka Zumaya), 1980, nagrada Federico García Lorca.
• Strani vrt, Madrid, Rialp, Adonáisova nagrada, 1983.
• Odvojene sobe, Madrid, Visor, 1994: (Nagrada Loewe i Nacionalna nagrada za književnost).
• Skoro stotinu pjesama (1980-1996): antologija, predgovor José Carlos Mainer, Madrid, Hiperión, 1997.
• Potpuno petak, Barcelona, ​​Tusquets, 1998.
• Poetska antologija, Madrid, Castalia, 2002.
• Intima zmije, Barcelona, ​​Tusquets, 2003., Nacionalna nagrada kritičara 2003.
• Poezija (1980-2005); osam knjiga sređenih i sakupljenih, Barcelona, ​​Tusquets, 2006.
• Djetinjstvo; Málaga, kolekcija Castillo del Inglés, 2006.
• Umorni vid, Madrid, Preglednik, 2008
• Pjesme, izdanje Juan Carlos Abril, Valencia, Predtekstovi, 2009
• Zima za sebe, Madrid, Preglednik, 2011
• Ulična odjeća, Madrid, stolica, 2011
• Odvojene sobe (20 godina je nešto), Madrid: Visor, 2014, izdanje Juan Carlos Abril, predgovor Jesús García Sánchez.

Objavio je i roman: «Sutra neće biti ono što Bog želi », o životu pjesnika Angela Gonzalesa, koji je umro 2008. godine, "Ne govori mi svoj život" i "Neko izgovara vaše ime."

3 odabrane pjesme

Bilo mi je vrlo teško samo odabrati 3 pjesme napisao Luis García Montero, ali eto:

Možda me nisi vidio
možda me niko nije vidio tako izgubljenu,
Tako hladno u ovom uglu Ali vjetar
mislio je da sam kamen
i htio sam se svojim tijelom riješiti.

Kad bih te mogao pronaći
možda da sam te našao znao bih
objasnite mi s vama.

Ali otvorene i zatvorene rešetke
noću i danju ulice,
stanice bez javnih,
čitave četvrti sa svojim ljudima, svjetlima,
telefoni, hodnici i ovaj kutak,
ne znaju ništa o tebi.

I kada vjetar želi sam sebe uništiti
Traži me na vratima tvoje kuće.

Ponavljam u vjetar
Šta ako sam te napokon pronašao
da ako se pojaviš, znao bih
objasnite mi s vama.

(Teška ljubav)

Svjetlost se raspala,
Pogriješio je u svom rasporedu što vas je ostavio golu
zamaglila si oči dok si mi se smiješila.

Dok si mi se smiješio
Vidio sam kako se nagnuta sjena svlači,
polako otvorite patentni zatvarač tišine,
ostavi na tepihu
civilizacija.

I vaše je tijelo postalo zlatno i prohodno,
sretan kao predznak koji nas je razbjesnio.

To nas je razbjesnilo.
Samo mi
(drugovi
bučnog kreveta) i želje,
to teško povratno putovanje,
to me sada insistira i gura da te se sjetim

sretan, odgojen,
munja između očiju,
uzimajući svoju mladu školsku suknju.

Dok si mi se smiješio
zaspao sam
u rukama sna koji ti ne mogu reći.

(Ko si ti?)

Znam
ta nježna ljubav bira svoje gradove
i svaka strast vodi kući,
drugačiji način hodanja hodnicima
ili isključite svjetla.

I
da na svakoj usni postoji portal za spavanje,
dizalo bez brojeva,
ljestve pune malih zagrada.

Znam da je svaka iluzija
ima različite oblike
izmisliti srca ili izgovoriti imena
dižući slušalicu.
Znam da se svaka nada
uvijek tražiti način
da pokriva svoju golu senku čaršafima
kada ćete se probuditi.

I
da iza svake ulice postoji datum, dan,
poželjna zamjerka,
žaljenje, napola, u tijelu.

Znam
ta ljubav ima različita slova
da napišem: odlazim, da kažem:
Vraćam se neočekivano. Svaki put sumnje
treba pejzaž.

(Znam da nježna ljubav bira svoje gradove ...)